Jedan od važnih instrumenata zaštite prirode u Europskoj uniji su poticaji za dobre poljoprivredne prakse na prirodnim staništima koja su ujedno i privatno vlasništvo na kojem se obavlja poljoprivredna proizvodnja. Ta se plaćanja popularno nazivaju ekološkim poticajima, a poljoprivrednicima se kroz ta plaćanja kompenzira gubitak prihoda prouzročen time što svojim vlasništvom ne gospodare samo ekonomskom, nego i ekološkom logikom. Na konkretnom primjeru, livade košanice na širem području Spomenika prirode Bedekovićeve grabe na području Općine Sveti Juraj na Bregu su i kvalitetno stanište leptira velikog i zagasitog livadnog plavca, ali i košanice na kojima lokalni stočari osiguravaju sijeno za svoju stoku. Kako uskladiti životni ciklus leptira plavca s potrebom za sijenom lokalnog poljoprivrednika? To je ključno pitanje zaštite prirode, ne samo u Međimurju nego i diljem svijeta gdje se na istom području nalazi značajna flora i fauna, ali i čovjek koji svojim aktivnostima održava prirodno stanište u više ili manje povoljnom stanju. Da bi se očuvao leptir, vlasnici livada mogu ostvariti 274 eura po hektaru godišnje, ali samo ako kose u propisanom terminu koji odgovara leptirima.
Tijekom svojeg terenskog rada, djelatnici Međimurske prirode na terenu uočavaju određene trendove u upravljanju privatnim zemljištem, a ti trendovi često ne pogoduju očuvanju prirodnih vrijednosti. Princip gospodarenja privatnim poljoprivrednim zemljištem u Međimurju uglavnom je polariziran: ili se zemljištem gospodari preintenzivno pa u takvom agroekosustavu nema previše mjesta za divlju floru i faunu ili su parcele zapuštene te na njima caruju strane invazivne vrste poput ambrozije ili zlatošipke. Ono malo čestica koje su u sredini između tih dviju krajnjosti predstavlja oazu bioraznolikosti i utočište za one vrste na koje smo kao Međimurje ponosni. Ujedno, te su čestice i najpogodnije za ostvarivanje poticaja za prirodni blisku poljoprivrednu praksu ili tzv. ekološke poticaje.
Sl. 1 Ručna košnja zapuštene livade obrasle zlatošipkom
Žele li vlasnici poticaje?
Upravljanje zaštićenim prirodnim područjima u Međimurskoj županiji provodi nadležna Javna ustanova Međimurska priroda. Djelatnici ustanove kroz stručnu službu i nadzornu službu na terenu kontroliraju poštivanje različitih zakona, a pritom informiraju pojedince i institucije o različitim pravima koja se mogu ostvariti ako je njihovo zemljište obuhvaćeno zaštićenim područjem ili je isto na neki drugi način značajno za određenu kritično ugroženu vrstu. Najpoznatiji primjer naknade za zaštićenu vrstu jest godišnja naknada od 700 kuna za vlasnike dimnjaka na kojima gnijezdi bijela roda. Tu naknadu isplaćuju županije i Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost u omjeru pola-pola. Manje su poznati i stoga rijetko traženi, primjerice, poticaji za očuvanje travnjaka velike vrijednosti, za zaštitu leptira, održavanje ekstenzivnih voćnjaka ili uspostavu poljskih traka. Konkretno za pilot mjeru za zaštitu leptira vlasnici mogu ostvariti potporu od 274 eura po hektaru godišnje.
Nameće se logično pitanje: Zašto vlasnici zemljišta nisu zainteresirani za te ekološke poticaje? Posebno ako se time ostvaruje potpora njihovom ruralnom domaćinstvu i ujedno štiti priroda zavičaja na koju smo svi tako ponosni, barem ako je suditi po stihovima međimurskih narodnih pjesama. Mogućih odgovora je nekoliko.
Prepreke ostvarivanju poticaja
Vlasnici koliko-toliko očuvanih parcela na kojima obitava značajna flora i fauna uglavnom su staračka domaćinstva koja se ne mogu uhvatiti u koštac niti s 21. stoljećem kao takvim, a kamoli sa procedurama koje dovode do ekoloških poticaja. Čak se niti oni nešto mlađi vlasnici zemljišta ne žele gnjaviti s papirologijom, taksama i gubitkom nekoliko radnih dana kako bi za svoju parcelu prosječne površine 0.7 hektara dobili svega 190 eura godišnje i pritom još bili pod kontrolom i paskom nadležnih tijela RH i EU. U konačnici, čak i ako bi sve odradili, to znači da im je stalo do njihovog zemljišta, da o njemu vode brigu dobrog gospodara i da svoje zemljište aktivno koriste. No, u tom slučaju sijeno im je važnije kao zimska hrana za njihovu stoku. Leptir će se već nekako snaći – kaže većina anketiranih vlasnika livada i travnjaka u Međimurju. Istina je ipak nešto drukčija. Prestane li čovjek potpuno s košnjom, livade će preći u šumu ili će ih obrasti invazivne vrste i potisnuti zavičajne o kojima ovise leptiri. Ako pak se livade kose preintenzivno, tada zavičajne biljke ne dosegnu stadij rasta potreban leptiru. U oba slučaja izostaje balans između čovjeka i prirode, balans toliko potreban da bi priroda ostala u povoljnom statusu očuvanosti.
Sl. 2 Zagasiti livadni plavci preživjet će samo ako se biljka krvara ne pokosi prerano
Osim što se vlasnici ne žele zamarati procedurama ostvarivanja poticaja, dodatnu prepreku predstavlja i neurednost gruntovnog vlasništva. Tome pak je uzrok u nasljeđivanju po principu „sva djeca jednako“ čime se nekad velike čestice cijepaju na sve manje i manje koje naposljetku često nisu niti uredno uknjižene nego legalno još uvijek pripadaju pokojniku ili bratu u dalekoj Australiji. Opet, iz premalo zemljišta po jednom vlasniku slijede i premali poticaji. Negativni krug je zatvoren. U Međimurju kao najgušće naseljenoj hrvatskoj županiji naprosto nema stotina slobodnih hektara rezerviranih samo za prirodu.
Primjer: već spomenute zaštićene Bedekovićeve grabe kojima bi ekološki poticaji savršeno pristajali veličine su svega 13 hektara u u posjedu 120 vlasnika. Tih 120 vlasnika trebalo bi zajedno uložiti okvirno 360 radnih dana, upisati se u određene upisnike i registre, poštovati propisane datume košnje koji odgovaraju livadnim plavcima i na kraju svi zajedno uprihodovati – ako sve bude kako je propisano – 3.562 eura ili niti 30 eura po vlasniku. Kome je to isplativo i lukrativno?
Što učiniti?
Poticaji za ekološku i prirodi blisku poljoprivredu praksu postoje, ali se iz raznih razloga gotovo pa i ne koriste. Još jednom apeliramo na sve poljoprivrednike da se informiraju u Agenciji za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju o dostupnim poticajima na njihovim poljoprivrednim površinama, jer za većinu dostupnih plaćanja iz Mjere 10 Programa ruralnog razvoja Republike Hrvatske za razdoblje 2014. – 2020. godine financijska sredstva za narednih 5 godina moguće je zatražiti još samo ove 2019. godine.
