Nebo, otpri se!

Posted by on 31 lis. 2019 in Novosti

Da odmah razjasnimo: pčelari su jedni od važnijih dionika u zaštiti prirode bilo koje regije svijeta, pa tako i Međimurja. Njihove pčele su jedna od najvažnijih karika u lancu usluga ekosustava i imamo pravu sreću što se, unatoč svim nedaćama i klimatskim neprilikama, još mnogi u Međimurju bave pčelarstvom. Pčelari su vrlo zadovoljni ovogodišnjim jesenskim prinosom meda. Bagrem je na proljeće podbacio, no tijekom ljeta medili su nedirak i zlatošipka. Obilno. No, vidi vraga, pa to nisu naše zavičajne vrste! Čak štoviše, to su strane i invazivne vrste. I upravo zato: Nebo, otpri se! 

I sad, ne možemo a da se ne zapitamo: kako to da ljubitelji prirode poput pčelara ne vode brigu o dugoročnim posljedicama koje ljudi (pa i sami pčelari!) uzrokuju u prirodi? Invazivne vrste koje jesu medonosne poput nedirka i zlatošipke jedan su od glavnih faktora izumiranja naših autohtonih vrsta u prirodi. Pogledamo li malo pažljivije naše livade, često vidimo kako na njoj raste samo i jedino zlatošipka. Naizgled predivna biljka jarko žutih cvjetova i vrlo popularna među pčelarima jer donosi mnogo meda. No, iza te ljepote krije se nešto puno mračnije. Jednom kad zlatošipka okupira livadu, osim nje na tom području ne raste ništa drugo. Ni kiselica, ni djetelina, ni ivančica, ni kamilica, ni ostalo livadno cvijeće. A s nestankom livadnog cvijeća nestaju mnoge druge vrste: leptiri, pauci, mravi, bumbari, i najvažnije za nas ljude: nestaju divlje vrste pčela o kojima poprilično ovisimo. Nestankom ovih malih vrsta nestaju nam ostale veće vrste poput ptica pjevica koje ne samo da nam uljepšavaju dan svojim pjevom, već i reguliraju brojnost kukaca u prirodi, i to onih kukaca koji ljudima uglavnom smetaju poput komaraca, muha, stjenica i sl. Dakle, u prirodi je zaista sve povezano. I ne smijemo se onda čuditi da nam pčele, i divlje i iz uzgoja, izumiru jer na proljeće nemaju dovoljno hrane od proljetnih livadnih vrsta. Kao da nije dovoljno da se moraju nositi s pesticidima i klimatskim promjenama za koje smo mi ljudi također odgovorni.

Stoga, treba jasno i glasno educirati ljude koji sigurno vole prirodu, ali istovremeno iz neznanja nanose štetu prirodi i ljudima, upravo raspačavanjem sjemenja invazivnih vrsta poput ciganskog perja, nedotika (nedirka) i zlatošipke. Što će nam ostati od zavičajne prirode ako namjerno budemo širili vrste koje ubijaju sve što je domaće? Bacimo se rađe na sadnju naših zavičajnih livadnih vrsta, a konzumenti meda neka budu spremni na žrtvu: skuplji i rjeđi jesenski med.