Živičnjaci – međimurski suhozidi

Posted by on 8 ruj. 2020 in Novosti | Tags: , ,

Bokaž u donjem Međimurju

Vjerujem da znate što su suhozidi, kao i činjenicu da ih nema na području Međimurja već u primorskoj Hrvatskoj gdje nalazimo i karbonatne stijene od kojih su uglavnom građeni. Čemu onda naslov ovog članka “međimurski suhozidi”? U Međimurju postoji krajobrazni element iste vrijednosti kao i u Dalmaciji, ali se o njemu javno uopće ne govori i ne pridaje mu se dužna pažnja. Riječ je o živičnjacima. Jeste li ikad čuli za živičnjak? To je prirodna ograda ili granica između poljoprivrednih površina sastavljena od autohtonih vrsta drveća i grmlja te je jedan od najznačajnijih elemenata kulturnog krajobraza zvanog bokaž.

Živičnjak u krajobrazu donjeg Međimurja ima brojne ekološke i ekonomske funkcije. Te prirodne granice smanjuju eroziju vjetra, pružaju prostor na gniježđenje i hranjenje brojnim pticama. Značajno doprinose i povezivanju staništa u fragmentiranom kulturnom krajobrazu. Živice obiluju brojnim šumskim i nešumskim biljnim vrstama te životinjskim vrstama. Živice su u prošlosti bile i značajne za branje plodova, pletenje košara, izvor drva za loženje, alat i dr. Pravilno održavanje živica diktira da se svakih 10 do 20 godina u zimskom dijelu godine pri tlu orežu i uklone grane.

Danas u većini slučajeva međimurski živičnjaci imaju dvojaku sudbinu; ili bivaju zapušteni te prerastaju u šumu ili pak dolazi do njihovog potpunog krčenja zbog okrupnjivanja zemljišta i intenziviranja poljoprivredne proizvodnje. Potrebno je značajnije isticati njihovu vrijednost, čak i dodatno poticati vlasnike i poljoprivrednike da ih nastave koristiti tradicionalno, kao njihovi japice. Upravo to bi značilo da se prostor u nekom zaštićenom području, konkretno u Značajnom krajobrazu rijeke Mure koristi održivo i tradicionalno, da se živičnjaci orezuju i ne zapuštaju te nam i dalje pružaju brojne ekološke usluge.

Sl. Bokaž u donjem Međimurju
Foto: Siniša Golub

Usput budi zapisano: međimurske živičnjake je u prostoru donjeg Međimurja već prije dvadesetak godina iz ptičje perspektive uočio Siniša Golub, tada ekološki aktivist, a danas ravnatelj Međimurske prirode. O njima je pisao u nekoliko svojih knjiga, fotografski ih zabilježio i uvijek isticao koliko je Međimurje sretno što je uspjelo očuvati taj fenomen.