Boraveći u prirodi svjedoci smo brojnih zanimljivosti živog svijeta. Naravno, još više toga događa se kad čovjeka nema u blizini (a posebice noću). Ukoliko ste proteklih blagdanskih dana boravili uz rukavce rijeke Mure na području Općine Sveti Martin na Muri mogli ste vidjeti ovaj nesvakidašnji prizor – stradavanje dabra „na radu“. Mnogi ribiči i ostali znatiželjnici vidjeli su ovaj prizor i uživo, a mi ga prenosimo i svima koji nisu imali prilike proteklih dana biti u Vrhovljanu i Žabniku.
Naravno, sukladno zakonskim obvezama obavijestili smo nadležne službe o događaju, a u nastavku donosimo nekoliko osnovnih informacija o vrsti.
Dabar (Castor fiber L.) je sisavac iz porodice Castoridae i jedan od najvećih glodavaca (najveći glodavac sjeverne hemisfere). Najvažnija karakteristika glodavaca su povećani sjekutići (glodnjaci) u gornjoj i donjoj čeljusti. Dabrovi glodnjaci su specifični – iznimno su veliki i neprestano rastu. S prednje strane prekriveni su narančastim slojem cakline, a sa stražnje bijelim dentinom. Služe za hranjenje, čišćenje krzna, rušenje stabala te prenošenje mladih i grančica.
Dabar je masivne i zdepaste građe, izvrstan plivač i ronilac što mu omogućava građa tijela. Dužina tijela dosegne do 1 metar, visina u hrptu do 30 cm, a rep je širok i plosnat dužine do 30 cm. Težina odrasle jedinke je 20 – 30 kg. Boja dlake je tamnokestenjasta do sivkasta, a na trbuhu je svjetlija dlaka. Za dabrove je tipična monogamija. Spolna zrelost nastupa sa 2,5 godine starosti kada se mladi dabrovi odvajaju od roditelja i zasnivaju novu obitelj. Pari se od siječnja do ožujka, a parenje se odvija se u vodi. Gravidnost traje prosječno 105 dana, a mladi dolaze na svijet od travnja do lipnja. Ima jednu generaciju godišnje, a ženka okoti 1 – 5 mladih. Dabar živi u familijama kojima su okosnica roditeljski par. U jednoj familiji može biti od 2 do 6 ili 8 jedinki, ovisno i prirodnom prirastu. Mladi ostaju uz roditeljski par do spolne zrelosti.
Dabar živi na vodotocima i vodenim površinama obraslim bogatom močvarnom vegetacijom zeljastih i drvenastih vrsta. Osnovni stanišni uvjet za dabra je stalna i dovoljno duboka voda (minimalno 30 cm). Ukoliko nastanjuje manji vodotok koji je ponekad preplitak, na njemu izgradi branu kako bi osigurao dovoljnu razinu vode i zaštitio ulaz u nastambu. Dabar je isključivi biljojed – hrani se grančicama i korom mekanih listača, vrbama, topolama i johama, a u slučaju da se u blizini nalazi neka poljoprivredna kultura, dabar odlazi i na nju u potrazi za hranom. Najintenzivnije “ruši” stabla od listopada do prosinca, a mnogo manje od siječnja do svibnja, nakon čega dolazi sezona zeljastih vrsta.
Dabar obara stabla odgrizanjem na visini od 30 do 40 cm iznad tla. Nakon što je iskoristio mlade izbojke i koru za prehranu, ostatak drvnog materijala koristi za gradnju nastambi i brana. Dio hrane akumulira u podvodnim spremištima hrane te je koristi u hladnim zimskim danima kada ne može izlaziti na kopno zbog zaleđenosti vodene površine.
Današnji razlozi ugroženosti su stradavanje na prometnicama i krivolov, a u bliskoj budućnosti to bi mogla biti i kompeticija s unesenim kanadskim dabrom koji bi se mogao proširiti iz Austrije.
Također, danas je strogo zaštićena vrsta sukladno Zakonu o zaštiti prirode i jedna od Natura 2000 vrsta. U Hrvatskoj je autohtoni dabar živio u međurječju Panonske nizine do pred kraj XIX. stoljeća. Uzrok nestanka dabra na području Hrvatske u 19. stoljeću bio je prekomjerni lov. Dabar je reintroduciran na područje Hrvatske od travnja 1996. do ožujka 1998. godine kada je na 3 odvojena lokaliteta (Žutica, Legrad, Česma) ispušteno ukupno 85 jedinki dabra. Više o projektu reintrodukcije i općenito o drabrovima u Hrvatskoj možete saznati u knjizi „Dabar u Hrvatskoj“ autora Marijana Grubešića.
Izvori podataka:
Grupa autora (2006.): “Crvena knjiga sisavaca Hrvatske”, Ministarstvo kulture i Državni zavod za zaštitu prirode, Zagreb
Grubešić, M. (2008.): “Dabar u Hrvatskoj”, Šumarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb
