Promocija knjige “Zemlja vuka i vjetra” autora Krunoslava Raca (rođen 1974. u Đakovu) u samom središtu Zagreba, podsjetila me na mantru koju često čujem i čitam u medijima. Mantra, naime, glasi: netaknuta priroda,
Racova knjiga, naime, jedna je od onih kakve nasušno fale u domaćoj literaturi. Autor piše o svojem doživljaju prirode, divljih stvorenja, krajolika i čovjeka u prostoru, a sve ilustrira vrhunskim autorskim (svojim!) fotografijama. Spisateljsko-tematsko polje slično je onome Gorana Šafareka, jedino što su poetike i geografija istraživanih tema različite.
Sat vremena vrhunske promocije Racove knjige, nekako mi je u misli prizvalo ono što često konzumiram(o) kroz medije, kad se želi istaknuti vrijednost prirode naše domovine – netaknuta priroda.
A novinarska i turistička mantra o “netaknutoj prirodi” na većini teritorija Republike Hrvatske naprosto ne stoji. Doduše, i u Hrvatskoj postoji DIVLJINA, područje u kojem je čovjek tek prolaznik bez namjere da ostane. Takva područja postoje i izvan službeno zaštićenih parkova. Tamo se još i nađe prirode koja nije trajno oštećena ljudskim djelovanjem. No, epitetom netaknute prirode često se kite područja koja već na prvi pogled nisu takva. Diskrepancija između izjave o netaknutoj prirodi i prirode koja govornika stvarno okružuje ponekad je vidljiva već u samom medijskom TV-kadru; novinar stoji u šumi invazivnog bagrema ili na rubu oranice i priča o – netaknutoj prirodi. Zamislite samo tu scenu…
Zanimljiva i prekrasna, ali taknuta priroda (snimio: Siniša Golub)
No, pričaju li današnji autori-prirodoslovci (dakle, oni koji se ipak razumiju u ono o čemu pišu) o netaknutoj prirodi kao o imperativu ili pak u njihovim knjigama ima i čovjeka koji dotiče prirodu kraja o kojem se piše?
Već i površnim prolistavanjem knjiga tih nekoliko autora-prirodoslovaca, na stranicama ćete naći čovjeka – stočara, pastira, ribiča, planinara, pčelara, starca… Svi ti ljudi dotiču prirodu, ali iz piščevih zapisa saznat ćete da priroda još više dotiče njih! Točnije, ti ljudi nisu izdvojeni entitet i gospodar prirode, nego njezin sastavni dio, svjestan da prilagođavanje sezonama predstavlja ključ preživljavanja spram elementarnih prirodnih sila u svakoj pojedinoj sezoni.
Je li, dakle, važnije da priroda bude NETAKNUTA ili pak je važnije da prirodu TAKNEMO MUDRO?!? Povećava li se biološka raznolikost u određenom prostoru primjerenim obitavanjem čovjeka ili njegovim napuštanjem tog istog prostora? (Stručnjaci mogu o tome govoriti znanstveno argumentiramo, ali moja nakana je da vas potaknem na promišljanje o tim pitanjima.)
Možda bi bilo dobro da novinari i svi drugi koji sintagmu “netaknuta priroda” koriste olako i nepromišljeno, ipak malo razmisle: postoji li u našoj domovini netaknuta priroda i gdje se ona stvarno nalazi? I zašto nam je bitno stalno isticati kako je priroda naše domovine netaknuta, čak i kad je na prvi pogled jasno da je lokalna priroda već odavno taknuta?
autor: Siniša Golub, ravnatelj ustanove
*) kolumna je rubrika započeta u siječnju 2014., a autor obrađuje aktualne teme iz domene zaštite prirode u Međimurju i Hrvatskoj
