U svibnju nam, već standardno, započinje najžešći mjesec što se tiče edukacije posjetitelja zaštićenih prirodnih područja u Međimurju. Organizirane grupe iz cijele Republike Hrvatske dolaze u Centar za posjetitelje u Križovcu, a zatim ih vodimo na teren prema želji. Regionalni park Mura-Drava i Spomenik prirode Bedekovićeve grabe najčešći su izbor posjetitelja. Prirodu izvan zaštićenih područja, turisti posjećuju uglavnom sami. Priroda svima pruža nadahnuće i smiraj. No, zašto je važno pridržavati se pravila i kupiti ulaznicu prilikom grupnog posjećivanja međimurskih parkova?!?
Pretpostavimo nakratko da nikome ne pada na pamet ući u, primjerice, Nacionalni park Plitvička jezera bez kupljene ulaznice, makar ona (za hrvatske ekonomske prilike) bila i relativno skupa. Isto vrijedi i za preostalih sedam hrvatskih nacionalnih parkova, pa i za 11 parkova prirode. No, što je s ostalim zaštićenim prirodnim područjima? Zašto se ostalih sedam kategorija zaštićenih područja u Republici Hrvatskoj ne doživljavaju važnima od strane turističkih agencija koje u ta zaštićena turistička područja dovode organizirane (komercijalne) grupe turista?
Kao i brojnim drugim županijskim ustanovama za zaštitu prirode, izazov nam nije preveliki broj posjetitelja i njihovo (ne)kontrolirano kretanje kroz zaštićeno područje, već turističke agencije koje se oglušuju na činjenicu da svaka organizirana turistička grupa naprosto mora biti najavljena nama kao ustanovi koja upravlja službeno zaštićenim prirodnim područjem. A agencije uglavnom, uz časne izuzetke, izbjegavaju tu najavu jer naprosto ne žele platiti ulaznicu u zaštićeno područje, iako ulaznicu – u konačnici – plaćaju posjetitelji. Imaju te agencije valjda neku svoju logiku; uz dodatnih desetak kuna u cijeni aranžmana, valjda strahuju da će njihova ponuda klijentima naprosto biti preskupa. Pa se onda štedi na onome što je, zapravo, dodana vrijednost turističkog posjećivanja neke regije.
U Međimurju, primjerice, za deset kuna ulaznice u Regionalni park Mura-Drava, organizirani posjetitelji dobivaju: stručno vođenje od strane djelatnika ustanove za zaštitu prirode, promotivni materijal na temu parka koji posjećuju, osiguranje tijekom boravka i sportskih aktivnosti u samom parku te jamstvo da su im pružene najtočnije i najnovije informacije vezane uz park. Dakle, pružena usluga daleko je vrednija od deset kuna koliko košta ulaznica! Pa ipak, neke agencije zaobilaze činjenicu da se ulaznica naprosto mora kupiti.
No, postoje i turističke agencije koje posluju po principu održivog turizma i kojima ta sintagma nije samo zgodna tra-la-la rečenica na službenim web-stranicama. Njih je svakim danom sve više, jer polako shvaćaju da svoje klijente odnosno turiste dovode na destinaciju u kojoj posjetitelji žele upoznati lokalnu priču kroz prizmu lokalnog stanovništva. Krajnjem korisniku usluge – posjetitelju – cijena ulaznice od 10 kuna nije prevelika, jer se domaćini oko njegova užitka dostojno potrude. Kad sve turističke agencije to shvate, imat će i zadovoljnije klijente i bolju destinaciju koju će (u pozitivnom uzročno-posljedičnom kolopletu) posjećivati oni kojima je do naše zaštićene prirode uistinu stalo.
U konačnici, u svakom se zaštićenom području treba ponašati po određenim pravilima, ali još više po osobnoj i grupnoj etici. Kako zbog očuvanja prirode, tako i zbog sigurnosti svakoga tko posjećuje zaštićena prirodna područja.
autor teksta i fotografija: Siniša Golub, ravnatelj ustanove
*) kolumna je rubrika započeta u siječnju 2014., a autor obrađuje aktualne teme iz domene zaštite prirode u Međimurju i Hrvatskoj
