Tijekom travnja i svibnja ove godine, Međimurska priroda – Javna ustanova za zaštitu prirode u suradnji s Hrvatskim herpetološkim društvom Hyla provela je projekt pod nazivom „Kartiranje crvenog mukača, dunavskog vodenjaka i barske kornjače na području Međimurske županije“. Sve tri navedene vrste su tzv. Natura vrste, što proizlazi iz činjenice kako je ulaskom Hrvatske u EU proglašena ekološka mreža Natura 2000 i na području Hrvatske, a koja je sastavljena od područja važnih za očuvanje ugroženih vrsta i stanišnih tipova Europske unije. Cilj joj je očuvati ili ponovno uspostaviti povoljno stanje za više od tisuću ugroženih i rijetkih vrsta te oko 230 prirodnih i poluprirodnih stanišnih tipova.
Sukladno tome, Hrvatska je dužna Europskoj uniji podnositi šestogodišnje izvješće o provedbi poduzetih mjera, koje mora sadržavati i rezultate monitoringa ili praćenja stanja očuvanosti vrsta i staništa značajnih za područja ekološke mreže. No, da bi se započelo s monitoringom, potrebno je za svaku Natura vrstu što točnije utvrditi rasprostranjenost odnosno mjesto i vrijeme njene prisutnosti, što se biološkim rječnikom naziva kartiranje.
U potrazi za vrstama crvenog mukača, dunavskog vodenjaka i barske kornjače, mladi znanstvenici iz udruge Hyla tijekom dva terenska izlaska u trajanju od pet dana obišli su pedesetak potencijalnih staništa navedenih vrsta diljem cijelog Međimurja. Prije svega to su poplavne nizine, močvarna područja, rukavci i mrtvice uz rijeku Muru i Dravu, kanali i jezera u unutrašnjosti Međimurja, kao i manje privremene vode stajaćice i lokve. Ovisno o vrsti, istraživanja su provedena različitim metodama koje uključuju vizualno pretraživanje vodenih tijela, mrežice za vodozemce, vrše-boce za lov vodenjaka te vrše za lov kornjača. Kartiranjem je zabilježen nalaz barske kornjače i crvenog mukača na nekoliko lokacija, dok nalaz dunavskog vodenjaka ovim istraživanjem nije potvrđen, što nikako ne znači da on i nije prisutan u Međimurju.
Sl. 1 Nalaz mukača
Gledajući rezultate ovog i drugih istraživanja, ali i osvrnuvši se oko sebe, možemo bez zadrške govoriti o prirodnim promjenama u brojnosti vrsta iz godine u godinu, premalom lovnom naporu, nezgodnim vremenskim prilikama, ali u pozadini svega ipak stoji globalni gubitak bioraznolikosti koji se smatra šestim velikim masovnim izumiranjem na Zemlji. Glavni razlog tome upravo je promjena korištenja zemljišta koja rezultira gubitkom vrijednih staništa, kako globalno, tako i u našem Međimurju. Kao dobri ekološki indikatori, vodozemci su svojevrsne naočale kroz koje možemo vidjeti veliku istinitu priču koja se događa na Zemlji. Jesmo li već prešli granicu nakon koje nema povratka na idealne životne uvjete ili još uvijek možemo očuvati svijet koji nestaje? Pitanje je to na koje je odgovor sve očitiji. Druga je stvar želi li ga čovječanstvo čuti i sukladno tome promijeniti svoje ponašanje spram prirode i okoliša, globalno i lokalno.
