Prosječne godišnje temperature rastu diljem svijeta, a ne samo u Međimurju. Naime, čovječanstvo je u posljednjih 150 godina povisilo razine ugljičnog dioksida za 40 %. Što su dosad nezabilježene razine u posljednjih 400 000 godina! Posljedice već i danas možemo osjetiti. Ovdje se ne radi samo o povećanju prosječnih godišnjih temperatura, o najvišim zabilježenim temperaturama, o topljenju leda na polovima.Globalno zatopljenje ne znači da ćemo ispijati kavice na suncu u studenom ili da ćemo brže izgorjeti na suncu kada se sunčamo na plaži. Ovdje se radi i o novim ekstremima koje možemo očekivati narednih godina.
Prirodni obrasci se preokreću što znači jače suše i jače poplave. Takve promjene direktno utječu na gospodarstvo, poljoprivredu, pa i turizam u Međimurskoj županiji. Povećanje brojnosti prirodnih katastrofa se udvostručilo zadnjih 35 godina, a 90 % prirodnih katastrofa povezano je na nekih način s vodama. Kako li se sada u cijelu priču uklapa naša rijeka Mura? Trebamo li se iseliti što dalje od rijeka? Nikako. Rijeke koje nas okružuju pružaju nam navodnjavanje za obližnje poljoprivredne površine, služe nam kao izvor sirovina, a i navodnjavaju podzemne vode koje kasnije koristimo za piće. Dakle, bez naših rijeka život bi nam bio daleko teži. Rijeka Mura koja je više-manje zadržala svoj prirodni tok uz svoje pripadajuće mrtvice, poplavne šume, livade, vlažna staništa pruža nam na više načina zaštitu od ekstremnih uvjeta. Tako mrtvice koje se nalaze uz nju štite od poplava jer mogu primiti veću količinu vode i time spriječiti rijeku da se izlije do obližnjih naselja. Prekomjernim uređenjem obale, kanaliziranjem vodotoka, krčenjem šuma, isušivanjem lokvi i sprečavanjem rijeka da teku svojim prirodnim tokom umanjujemo usluge koje nam ona pruža. Dobro upravljana vlažna staništa zapravo služi poput amortizera, prirodne spužve koji nam ublažuje prirodne katastrofe.
