Učili smo u školi da su virusi na granici živog i neživog. Nemaju vlastiti metabolizam, ne dišu, ne rastu, ne hrane se. Ali ono što vrlo dobro rade jest da se umnažaju u velikom broju i to uz pomoć tuđih stanica. Prirodi pripada živi i neživi svijet, ali i sve ono što se nalazi između. Stoga, iako postoje rasprave pripadaju li virusi sveukupnoj bioraznolikosti Zemlje, oni ipak imaju svoju ulogu u zapetljanom svijetu prirode. Virusnim bolestima izloženi su svi pripadnici živog svijeta – od najjednostavnijih bakterija do samih ljudi. Virusi su posebno važni u regulaciji broja bakterija u slatkovodnim i morskim ekosustavima. Neki virusi važni su i u izmjeni genetske informacije između domaćina, a mnogi virusi služe i kao zaštita od grabežljivaca. Vrste tako mogu biti imune na neke od virusa ili sa slabim posljedicama, ali to ne mora značiti i za njihove grabežljivce. Ovu vrstu zaštite upravo koriste šišmiši kako bi smanjili utjecaj grabežljivaca.
Iako se ljudsko znanje o važnosti virusa u prirodi uvelike povećalo zadnjih desetljeća, još uvijek imamo tek mali uvid o njihovoj važnosti. Ono što smo sigurni jest da danas postoji veliki pritisak čovjeka na stabilnost u prirodi o kojoj mi toliko ovisimo.
Gubitak bioraznolikosti diljem svijeta raste mnogo većom brzinom negoli je to uobičajeno, a uzrokovan je utjecajem čovjeka na prirodu. Klimatske promjene, uništavanje i prenamijena staništa za ljudske potrebe, onečišćenje ili direktna eksploatacija, utječu na tu pojavu. Gubitkom bioraznolikosti gubimo sve više i usluge koje nam priroda daje, a jedna od njih je i regulacija patogena tj. bolesti. Iako su kroz prošlost zabilježeni slučajevi gdje su virusi prelazili s životinjske vrste na čovjeka, posljednjih godina to se događa u većem broju slučajeva. Zika virus i ebola dokazano su nastali zbog uništavanja šuma i životinja koje su prisilno morale doći u kontakt s ljudima. Tu su još i svinjska gripa, ptičja gripa i novi koronavirus gdje su virusi preskočili barijeru vrste i zarazili ljude. Gubitkom vrsta koji su primarni domaćini virusa, povećava se vjerojatnost skoka virusa s jedne vrste na drugu. Dakle, velika raznolikost životinjskih vrsta djeluje kao rezervoar patogena i time se smanjuje rizik za ljudsko zdravlje.
Osim veće mogućnosti prijenosa virusa s životinje na čovjeka, priliku za širenje virusa povećava i globalizacija te povećanje broja stanovnika. Stoga je danas vrlo važno odgovorno ponašanje i beskompromisno slušanje stručnjaka zbog direktne brige o vlastitoj vrsti. A kada sve završi moramo se odgovorno brinuti i o ostalim vrstama u prirodi kako bi indirektno brinuli o sebi. Jer priroda može bez nas, ali mi ne možemo bez prirode.
