Godine 1975. Perivoj Zrinski upisan je u registar posebno zaštićenih objekata prirode pod rednim brojem 359 u kategoriji spomenik prirode, današnjeg naziva spomenik parkovne arhitekture. To je prvo veće cjelovito područje u Međimurju koje dobiva status zaštite. Zaštita prirode koja je tada bila u povojima pokazala se kao dvosjekli mač na štetu perivoja. S jedne strane povijesna važnost perivoja bila je velika te je bila potrebna zaštita, no s druge strane ono što se smatralo zaštitom bilo je „ostavi to kak je je“. Danas 45 godina nakon proglašenja stanje se najbolje može opisati frazom brigo moja prijeđi na drugoga.
Godine 2019. kada je u perivoju za vrijeme proljetnih i ljetnih nevremena trebalo intervenirati na tjednoj bazi, u novinama su se pojavljivali naslovi poput: „Prije sadnje novog, sječa 20 bolesnih stabala“, „Park dobiva lijepo novo ruho?“, „Kako grm u parku može zamijeniti stablo?“, „Gradonačelnik Kovač obećao da više neće biti sječe!“, „Zaustavite sječu drveća!“, „Kesten visok 20 metara gotovo pao na školarce“, „Javor se srušio na zidine starog grada, oštećena skela“. Laicima i prosječnom oku naizgled zdrava stabla počela su se rušiti, no sve je to posljedica promjene okoliša u kojem se nalazi.
Vratimo se cca. 300 godina u prošlost kada vladaju grofovi Zrinski. Utvrda je tada bila okružena mladom šumom, jezero oko današnjeg Starog grada bilo je puno vode, a sama utvrda nije bila okružena kompleksom zgrada ili tvornica. Tada su stabla imala sve optimalne uvjete za život kao što su dovoljna količina vode, čisti zrak, odgovarajuće tlo i povoljnu temperaturu. Danas u gradskim sredinama uvjeti života su uvelike promijenjeni. Razlog tome su ekološki uvjeti grada odnosno zagađenje zraka, promjena vodnog režima, povišena temperatura, niža količina vlage, mehanička oštećenja od orezivanja i slično. Svaka takva promjena važna za normalno odvijanje životnih funkcija dovodi do toga da stablo brže propada u urbanim sredinama, postaje podložnije napadu štetnika, a samim time povećava se potreba za brigom i uređenjem gradskog zelenila. Svojevrsna omča koja je stavljena oko perivoja upravo proglašenjem zaštite nad tim područjem onemogućava pravovremeno reagiranje te zahtijeva provođenje i ishođenje posebnih dokumenata, mišljenja i dozvola na koje se u Hrvatskoj čeka (pre)dugo, pa je za neke stvari i prekasno. Jesu li ondašnje generacije pogriješile što su de facto park-šumu zaštitile kao spomenik parkovne arhitekture? Pitanje ostavljamo otvoreno.
