Trebamo li baš sve podrediti sebi?

Viškovi materijali prilikom infrastrukturnih radova često završe u prirodi umjesto na prikladnim deponijama

Međimurska županija u posljednje vrijeme izgleda kao veliko gradilište. U realizaciji su brojni infrastrukturni projekti diljem županije, a jedni od najvećih i najkompleksnijih su sigurno oni na izgradnji sustava odvodnje i pročišćavanja otpadnih voda. Dijelovi županije navedeni sustav imaju već godinama, a dijelovi će ga dobiti uskoro. Izgradnja navedenog sustava na području cijele županije svakako je veliki razvojni korak unaprijed.

Kako izvedba sustava odvodnje i pročišćavanja otpadnih voda većim dijelom podrazumijeva zemljane radove i iskope, na lokacijama izvođenja radova javljaju se značajne količine viškova iskopanog materijala, zemlje, šljunka, pijeska,… Lokalno stanovništvo koristi tu situaciju pa često materijal koji je kvalitetniji iskoristi u različite svrhe, primjerice za uređivanje travnjaka i vrtova. Problem nastaje kada se taj materijal koristi za zatrpavanje depresija u poplavnim i močvarnim područjima. Upravo takve depresije, koje su povremeno i djelomično tijekom godine ispunjene vodom predstavljaju važna staništa brojnih vrsta bilo za razmnožavanje, bilo kao stanište u dijelu životnog ciklusa. Naše rijeke čovjek je u prošlosti značajno gospodarski iskorištavao, da bi se tehnološkim napretkom i nestankom određenih djelatnosti s rijeka pomalo otuđio od njih samih. Danas se ljudi ponovno vraćaju rijekama i područjima uz njih, ali iz drugih pobuda, primjerice rekreacijskih ili s željom za kvalitetnijim provođenjem slobodnog vremena. Nažalost, mnogi u tom vraćanju prirodi ostavljaju ožiljke u vidu izgradnje infrastrukture kako bi sebi boravak u prirodi učinili što komfornijim, bilo da se radi o cestama, parkiralištima, nadstrešnicama, kaminima, suncobranima i drugom. Često u takvim zahvatima “nastradaju” upravo prije opisane depresije koje se prvotno navoze materijalom, poravnaju, a kasnije pretvore u svojevrsni “lunapark” koji se uređuje po guštu modernih “ljubitelja prirode”. Situacije u kojima je materijal nadohvat ruke, a mehanizacija iza zavoja upravo su idealne za opisano. Nažalost, takvim ponašanjem čovjek direktno utječe na ravnotežu u ekosustavu i narušava njegovu stabilnost. Mnogi močvarna i poplavna područja doživljavaju tek kao leglo komaraca pa smatraju da time što “urede” takva područja čine uslugu svima. Istina je potpuno drukčija, a takvim i sličnim radnjama uzrokuje se šteta koju na kraju najviše plaća sam čovjek.

Komaraca se nećemo riješiti na način da zavozimo sve bereke, bare i močvare

Najiluzorniji primjer je upravo u “borbi” s komarcima koju brojne jedinice lokalne samouprave u Međimurskoj županiji vode posljednjih godina trošeći pritom značajna proračunska sredstva koja bi se mogla utrošiti svrsishodnije. Brojnost komaraca povećala se smanjenjem broja njihovih prirodnih neprijatelja (bregunica, lastavica, piljaka), a za što je izravno odgovoran čovjek time što utječe i što je značajno utjecao na degradaciju njihovih staništa unatrag posljednjih nekoliko desetljeća. Rijeke su kanalizirane pa više ne tvore strme odronjene obale u kojima bi gnijezdile bregunice, stoka je nestala sa sela pa u stajama više nema lastavica dok gnijezda piljaka nagrđuju nove fasade na kućama pa se većina na sve moguće načine bori da piljci ne saviju gnijezdo upravo na njihovoj kući. Sijaset rješenja, domišljatost i kreativnost u toj borbi zaista su zapanjujući. Rezultat svega je, između ostaloga, i povećanje broja komaraca. Nije za to kriva depresija u prostoru koja je stalno ili tek povremeno ispunjena vodom već čovjek koji svojim radnjama nastoji sve podrediti sebi i svojem komforu. Pravom ljubitelju prirode nije potrebna cesta, suncobran i roštilj da bi uživao u istinskim čarima prirode. Pravi ljubitelj prirode jednako će uvažavat i komarca i bregunicu i lastavicu i piljka jer zna da je u prirodi, koje je i on sam dio, sve uzročno posljedično povezano.