INTERVJU S POVODOM: Marko Gregur dobitnik „Nagrade Vladimir Nazor“ za roman Vošicki

Marko Gregur (1)
Književnik Marko Gregur na Trgu međimurske prirode u Križovcu

Odbor „Nagrade Vladimir Nazor“ pod predsjedanjem akademika Zvonka Kusića na sjednici održanoj 7. svibnja 2021. godine donio je odluke o dobitnicima za najbolja umjetnička ostvarenja u Republici Hrvatskoj za 2020. godinu u području književnosti, glazbe, kazališne i filmske umjetnosti, likovnih i primijenjenih umjetnosti te arhitekture i urbanizma (vidi OVDJE).
Dobitnici „Nagrade Vladimir Nazor“ za 2020. godinu u kategoriji Književnost jesu Dubravka Oraić Tolić, nagrada za životno djelo i Marko Gregur, godišnja nagrada za roman Vošicki .

Međimurska priroda upravo je ove godine započela suradnju s nagrađenim piscem, a o čemu se radi saznajte u razgovoru objavljenom u tiskanom izdanju Međimurskih novina. Prenosimo ga u cijelosti čestitajući autoru na novom vrijednom priznanju i nagradi:

Krajem veljače u radnom posjetu Međimurskoj prirodi – Javnoj ustanovi za zaštitu prirode bili su Zlatko Krilić, predsjednik, i Marko Gregur, tajnik Društva hrvatskih književnika. Razgledali su Matulov grunt i Centar za posjetitelje Med dvemi vodami pri tome ne krijući oduševljenje viđenim. Interpretaciju međimurske prirodne baštine u Križovcu i edukacijsko-istraživačkom centru u Frkanovcu predstavio im je ravnatelj Međimurske prirode Siniša Golub sa suradnicima. Rezultat posjeta dogovor je oko dugoročne suradnje između Društva hrvatskih književnika i Međimurske prirode. Prva dodirna tema za „šalicu razgovora‟ s Gregurom je kajkavski dijalekt, koji povezuje Međimurje i Koprivnicu, njegov rodni grad. Sličnost u govoru i pisanoj riječi iščitava se u Gregurovom djelu „Kak je zgorel presvetli Trombetassicz‟ pisanom na kajkavskom. O izričaju na dijalektu Gregur govori:

– Proučavajući zapisnik Gradskog poglavarstva Grada Koprivnice iz 17. stoljeća, produbio sam svoje znanje o kajkavskom jeziku. Jezik je živa tvar, mijenja se i mora se mijenjati ako hoće preživjeti. Mi se trenutno nalazimo u nekom razdoblju kad ga današnja generacija ne koristi dovoljno i pod utjecajem globalizacije engleskog jezika je ugrožen.

Krilic, Golub, Gregur (24)
Uz Gregura, Zlatko Krilić i Siniša Golub

Spona Vošicki i Krleža

Ovogodišnja književna nagrada Fric dodijeljena je romanu Vošicki. Gregur je djelo posvetio liku i djelu tiskara i nakladnika Vinka Vošickog. U Koprivnici njegovo ime nosi ulica, postoji i spomen-ploča. Ali tek ustrajan istraživački rad otvorio je Greguru veličinu ovog knjižara koji je u Hrvatsku stigao iz Češke. Vošicki je imao autorska prava na djela Karla Maya, objavljivao je autore kao što su Schopenhauer, Maupassant, Balzac, Tolstoj, a prvi je počeo objavljivati sabrana djela Miroslava Krleže, nakon čega se rodila dugogodišnja suradnja s ovim velikim hrvatskim piscem.

– Vošicki je radio i živio u Koprivnici od 1909. do 1957. godine. Državni okviri u tom su se razdoblju mijenjali nekoliko puta. Imali smo Jugoslaviju, Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, režim NDH, itd. Najprije sam želio shvatiti život Vošickog, a onda napisati roman. Istraživao sam u Muzeju grada Koprivnice, Državnim arhivima, razgovarao s Vošickijevim sinom Borisom i posinkom Miroslavom Vlahovićem. U Osijeku sam našao važna pisma. Mnogo dokumentacija sam pronašao u vinogradu i tavanu „klijeti‟ koje je udovica Vošickog prodala nakon njegove smrti.

Znakovitost nagrade Fric

Svaka nagrada i priznanje čovjeku gode. One su pohvala autoru i daju mu novi vjetar u leđa, ističe Gregur te nastavlja:

– Nagrada Fric je specifična. Knjizi daje značajan medijski prostor. Roman o Vošickom nastao je iz želje da pišem o čovjeku koji je važan za Koprivnicu, Podravinu i Hrvatsku. Želio sam ga izvući iz zaborava i izgraditi mu književni spomenik. Kad sam završio roman, pomislio sam da je priča zaokružena. Tek kad sam dobio nagradu Fric, što je nadimak Miroslava Krleže, uvidio sam kako je sve to nekako povezano. Krleža je bio jedan od ključnih trenutaka Vošickijeve karijere i oni su u mojoj knjizi na neki način intimno povezani.

Gregur živi u Koprivnici. Na posao putuje u Zagreb u Društvo hrvatskih književnika. Koprivnica je njegov grad i ne razmišlja živjeti negdje drugdje. Umjetničke niti vežu ga i uz bend Ogenj. Surađuje s Nikolom Terzićem, koji je jedan od osnivača benda. Više ne svira u Ognju, a prema prilici pomaže Greguru oko promoviranja njegovih djela. Tomislav Mihac Kovačic, rodom iz Čehovca, frontmen je benda Ogenj, a književnik Gregur i on kućni su prijatelji. Posjećuju se kad god im to obaveze dozvole. Veze između kajkavskog Međimurja i Koprivnice – neraskidive su!

Dobro vrijeme za kajkavski

– Neko dobro razdoblje je za kajkavski. Više autora piše na kajkavskom pa se čini da taj jezik živi kroz književnost. Dijalekti u književnost doprinose autentičnosti radnji i likova što vidimo u popularnim i nagrađenim djelima autora kao što su Kristian Novak ili Željka Horvat Čeč. Problem s kajkavskim je što imamo puno autora koji kajkavštinu koriste za poeziju, a ona za razliku od proze teže pronalazi put do čitatelja, ističe Marko Gregur, ekonomist i stručnjak za odnose s javnošću i sve popularniji književnik te nastavlja:

– Romani su mi izazov, ma da volim sve forme. Roman je disciplina koja zahtijeva rad na duge staze i onda moraš biti tome u potpunosti posvećen. Kratke priče su mi drage jer kratku priču možeš napisati danas pa za tjedan dana drugu. S romanom nema te komocije. Volim pisati poeziju. Žao mi je što nemam više vremena i za esejistiku, kaže Gregur te najavljuje nova djela: – Kad završavaš roman, već imaš temu za dalje. Nikako da ostanem na suho. Nakon Vošickog sam dva-tri mjeseca pisao poeziju. Pišem novi roman, ali još nisam siguran kamo me vodi. Objavu planiram za 2023. godinu. Urednik bi trebao biti Kruno Lokotar, s kojim surađujem sad već desetljeće. Zajedno smo napravili četiri knjige. Izdavač ostaje isti, zagrebački Hena-com.

 

Marko Gregur
Gregur je obišao postav Centra za posjetitelje Med dvemi vodami u Križovcu