Kraj srpnja na Matulovu gruntu bio je u znaku obilježavanja Svjetskog dana rendžera (31.07.) i svečanom ozračju dodjela nagrada najboljim mladim čuvarima prirode i zaslužnim pojedincima u 2022. godini. Među nagrađenima je bio i Darko Oreški međimurska ribička legenda. Međimurska priroda dodijelila mu je prestižnu nagradu i priznanje: Senior čuvar prirode 2022. – Nagrada za cjeloživotni aktivizam u zaštiti prirode. Njegova zasluga u području zaštite prirode je koordiniranje i kontinuirana dugogodišnja senzibilizacija ribiča s ciljem poticanja zaštite prirode i okoliša.
Oreški je jedan od osnivača SRD Karas Peklenica. Tajnikom Saveza sportskih ribolovnih društava Međimurske županije postao je 1994. godine. Navedenu funkciju obavlja najprije volonterski, a potom i profesionalno. Savez danas broji oko pet tisuća ribolovnih članova. Svako društvo, njih 35, ima svoj Statut kojim se propisuju aktivnosti ribiča u području zaštite prirode i okoliša. Upravo u toj domeni aktivnosti ribičkih društava prepoznata je agilnost Darka Oreškog kao strastvenog čuvara prirode.
Rođen je u Varaždinu, ali mu roditelji u prvoj godini života sele u Peklenicu te je odrastao uz rijeku Muru. U emotivnom razgovoru s nama prisjetio se dana djetinjstva:
– Otac me na Muri naučio plivati i pojasnio mi osnove ponašanja na rijekama. S ocem sam kao devetogodišnjak i preplivao Muru. Kao srednjoškolac imao sam sjajno društvo u ulici i svi smo brojne dane, posebice školske praznike provodili uz Muru. Pribor za ribolov tada nismo imali i ribu smo lovili rukama. Često nas je za prst znao i rak uhvatiti. Živjeli smo na Muri i s Murom. Pokušao sam i svojim kćerima prenijeti te emocije doživljaja ranog jutra, svitanja na Muri. Tko to nije doživio, ne zna što je priroda.
Najdraži verk
* Usporedite Muru nekad i danas?
– Mura i područje uz Muru obiluje i danas raznolikim biljnim i životinjskim svijetom. Nekad nije bilo dabrova, a danas pomalo svima „idu na živce‟. Mura je nekad bila bogata plažama, pješčanim ili šljunčanim. U ljetno doba bila je puna kupača, cijele obitelji su dolazile na Muru, nije bilo problema s požarima i nije ništa gorjelo, a područje uz Muru je bilo zeleno. Roštiljalo se, zabavljalo, cijelo ljeto je bilo događanja. Igrala se odbojka na pijesku, nogomet, mali nogomet. Danas kad idem na Muru mogu reći da „nema žive duše‟. Ove godine nema ni komaraca, samo obada. Vjerojatno je to posljedica suše. U svom dijelu Mure najviše volim verk. Kad je županija na tom dijelu pokušala napraviti veliki geološki park borio sam se protiv toga. Imao sam odbojnost prema tome jer sam mislio da će biti problema s ribolovom. Danas mi je žao što se to nije proglasilo geoparkom. Vjerojatno ne bi došlo do devastacije koja se dogodila. Postojao je dio verka gdje je bio dubine i do deset metara. Tamo smo lovili čak po desetak kilograma deverike i druge bijele vrste riba. Danas u verku imamo problema sa somom koji je predator i koji nema prirodnog neprijatelja, pa druga riba nestaje.
* Zasigurno se sjećate murskih poplava?
– Na Pekleničkim grabama iznad najviše razine vode znalo je u vrijeme poplave biti još dodatnih metar i pol vode. Cijelo selo je išlo na područje verka, na mjesto koje smo zvali Seča, gdje je bila pristupačna strma obala. Tamo smo promatrali tu ogromnu količinu vode koja je protjecala. Danas više nema te količine murske vode i nema tog pristupa. Događalo se to da se cijelo to područje zbog izlijevanja pretvaralo kao u neku džunglu. Osim nekadašnjih poplava, danas bih spomenuo nove probleme kao što su alohtone životinje, primjerice čagljevi. Razgovaram s lovcima, kažu da ih ima sve više na području Međimurja. On trenutno nije opasnost, ali će biti dok se razmnoži.
“Sve bu to Mura odnesla”
* Kakav je danas odnos ribiča prema prirodi?
– U Međimurju imamo tri pol tisuće ribiča. I više ako računamo dječju dob. U svakom žitu ima kukolja. Međutim, sviđa mi se mlada generacija koja razmišlja o sistemu ribolova na način: ulovi i pusti. Meni riba nije subjekt ili objekt ribolova, nego mi je partner. I toga se držim cijeli život. Ako pitate moju suprugu, reći će vam kako mi doma u hladnjaku ribu nemamo. Imam takmičarskog znanja i bilo gdje da dođem mogu uloviti ribe, ali ih ne uzimam. Ribiči si međusobno govore: – Ako si ostavio limenku pive ili od kukuruza, izvoli je pobrati. Ranije su drugačije razmišljalo, više u stilu: – Sve bu to rijeka Mura odnesla”. Danas ipak ribiči drugačije razmišljaju. Jedno vrijeme je bilo pomodarstvo da se riba lovila „s haube‟. To se ne može iskorijeniti nikakvim edukacijama i preventivom. Srećom danas je takvih ribiča sve manje. Strahovito puno se napravilo u području ribolova. Tome su pridonijeli ribočuvari i moja malenkost na neki način. Što argumentira i sljedeći podatak: – Prvih godina kad smo to počeli raditi, pisao sam 150 do 200 kaznenih prijava godišnje. Sada ih radim dvije, do pet maksimalno godišnje. Ribiči danas imaju propisan dozvoljen broj pribora, ponašaju se kako treba, poštuju zakonske odredbe o količini ulova. Ima iznimka, ali su zanemarivi.
Ribočuvari – dnevno na vodi i terenu
* Što znači biti ribočuvar?
– Za biti i postati ribočuvar prije svega treba imati snažnu volju. Jako puno je osoba polagalo za ribočuvare, u Međimurju imamo preko 400 ribočuvara. Ostalo ih je petnaestak aktivnih. Iako je Međimurje malo, imamo veliko područje za kontrolu. Savez gospodari s 2200 ha vode; tu su Mura, Drava, dva ogromna jezera i sedamdesetak šoderica, mrtvica i graba. Problemi su razni: krađa nakon poribljavanja, nedozvoljeni način ribolova kao što je „haklanje‟ i dr. Ribočuvari su dnevno na terenu i vodi, s automobilima i čamcima. Minimalno ih treba biti dvojica, ako ne i trojica. Znale su se dogoditi i ekscesne situacije, u ratno vrijeme 1995. godine kad su čak i pucali na mene. Nisu znali da se ja oružja ne bojim. Međimurski ribočuvari su agilni, vole taj svoj poziv i obavezu, a podsjećam, oni su volonteri. Rade nekad i više nego što je zakonska obaveza. Kontroliraju sve, što vidim po dnevnicima i izvještajima.
Nagrada kao čast
* Kakva je bio osjećaj kad se saznali da vam Međimurska priroda dodjeljuje nagradu?
– Suradnja s Međimurskom prirodom je oduvijek vrlo dobra. Međusobno se informiramo o stanju na terenu. Kad me nazvao vaš glavni čuvar prirode Velimir Bašek i kazao mi za nagradu, iskreno, prvo me obuzeo osjećaj da starim jer obično se nagrade za životno djelo dodjeljuju na kraju balade. Istina je, idem u penziju, ali ne znači da idem u mirovinu. Dakle Velimir me isprva malo iznenadio, a poslije kad sam malo razmislio rekao sam: – Pa čekaj Darko, stvarno si puno toga napravio. Drago mi je da netko cijeni taj moj životni rad. Kad sam vidio fotografije ovih mladih ljudi koje ste nagradili i koji su dobili priznanja, onda sam si posvijestio kako mi je čast da sam i ja među njima, iako nisam baš mlad. Mirovina se bliži. Razgovaram s kolegama koji su otišli u mirovinu. Imaju manje vremena nego prije. Nadam se da će i meni biti tako. Vjerujte, ne znam kako bi kako bi funkcionirao bez posla. Nastavit ću i pisati. Knjigu? Mogla bi to biti knjiga o životu uz Muru. Vjerojatno bi trebalo otići rano ujutro na ribolov, uzeti laptop i bilježiti ideje. To je tehnologija pisanja, o kojoj razmišljam.
Sigurni smo, bilo bi to osobito djelo s autorskim potpisom Darka Oreškog.
piše: Roberta Radović
