Jedna od najživopisnijih ptica Europe, zlatovrana (Coracias garrulus), nekoć vrlo brojna na području srednje Europe, danas je s tih prostora gotovo pa nestala. U drugoj polovici 20. stoljeća, najintenzivnije od 1970.-1990., europske populacije doživjele su drastičan pad, ponegdje čak i lokalna izumiranja. Uzroke takvog kolapsa nalazimo prvenstveno u intenziviranju i modernizaciji poljoprivrede pri čemu su gotovo nestale površine pod tradicionalnom proizvodnjom, posebno pašnjaci koji zlatovranama najviše odgovaraju jer obiluju njihovom hranom, sitnim životinjama. Prilikom okrupnjavanja zemljišta smanjena je raznovrsnost ratarskih kultura, iskrčene su živice i drvoredi sa starim stablima koja su bitna za gniježđenje ove dupljašice. I ne manje važno, povećana je upotreba pesticida čime je smanjena dostupnost i brojnost zlatovraninog plijena. Ukratko, stanište je u znatnoj mjeri izmijenjeno i bitno je smanjena njegova bioraznolikost.
Ptica egzotičnog izgleda
Zlatovrana je ptica veličine šojke, posebna, nezamjenjiva zbog svoje veličanstvene tirkizno plave obojenosti. Leđa su joj kestenjasto smeđa, a u letu do izražaja dolaze crna letna pera te ljubičasto obojena trtica i dio krila. Oblikom tijela nalikuje vranama, a izdaleka izgleda prilično tamno. Ima zdepasti crni kljun, na vrhu blago kukast, kojim lovi uglavnom veće kukce kao što su kornjaši, cvrčci i skakavci, te manje sisavce, vodozemce i gmazove. Tipično stanište europske zlatovrane su suhi i otvoreni predjeli, poput starih parkova i voćnjaka, livada i pašnjaka s malobrojnim drvećem, stupovima ili vodovima elektroenergetske mreže koji pružaju dobru preglednost. Ova uzvišena mjesta osobito su važna za ovu vrstu jer na njima provode veći dio dana u čekanju, promatranju i pronalaženju hrane. Kad uoče plijen, naglo se strmoglavljuju, hvataju ga i odnose na granu. Tijekom sezone udvaranja mužjak izvodi impresivan udvarački let, popraćen graktajućim glasanjem, koji uključuje strma uzlijetanja i strovaljivanja uz višekratno akrobatsko okretanje. Ima jedno leglo godišnje kad polaže 3 do 6 jaja. Selica je koja zimuje na jugoistoku afričkog kontinenta, a u našim krajevima je prisutna od kraja travnja do sredine rujna. Zlatovrane su sekundarne dupljašice, odnosno ptice koje ne dube duplju u stablu već najčešće koriste napuštena gnijezda djetlovki, prvenstveno crne i zelene žune.
Brojnost u susjednim zemljama
U našem neposrednom okruženju situacija sa zlatovranom nije baš pretjerano obećavajuća. Zbog toga su u nekim zemljama posljednjih godina pokrenuti programi zaštite te postignuti zavidni rezultati. Mađarska populacija je doživjela ogroman pad 1990-ih ali su nakon toga pokrenuti projekti postavljanja kućica za gniježđenje te se brojnost potom povećala i sada iznosi više od 2000 parova koji naseljavaju jugoistočni dio zemlje. Napori uloženi u zaštitu nisu dali rezultata u Austriji, čija populacija 2018. nije imala zabilježeno nijedno gniježđenje te joj usprkos naporu i provođenju mjera zaštite prijeti izumiranje. U Sloveniji je posljednje gniježđenje zabilježeno 2014. u Goričkom, a u BiH još početkom prošlog stoljeća. Odlični rezultati postignuti su u susjednoj Srbiji, točnije Vojvodini, gdje je populacija od svega 20-ak parova 2008. povećana na današnjih više od 400, uz proširenje areala rasprostranjenosti, i to prvenstveno postavljanjem umjetnih gnijezda.
Zlatovrana u Hrvatskoj i Međimurju
Ova ptica jarke obojenosti u Hrvatskoj je gnijezdila diljem kontinentalnog dijela zemlje. Brojnost populacije nakon sredine 20. stoljeća drastično je pala, dok naposljetku nije potpuno nestala 1980-ih godina. Dotad je redovito gnijezdila i u Međimurju, a najpoznatiji međimurski ornitolog Andrija Lesinger prstenovao ih je do sredine 1950-ih godina diljem Međimurja. Njeno gniježđenje u Hrvatskoj nije bilo potvrđeno više od dvadeset godina, dok 2010. nije pronađeno nekoliko gnijezdećih parova zlatovrane u priobalju, na području Ravnih kotara. Tada Zavod za ornitologiju HAZU, u suradnji s domaćim i stranim partnerima, pokreće projekt “Zlatovrana u Hrvatskoj – povratak s ruba” u cilju spašavanja ove vrste od izumiranja u Hrvatskoj. Prema posljednjoj Crvenoj knjizi ptica u Hrvatskoj zlatovrana je kritično ugrožena vrsta, ali posljednjih godina situacija se poboljšava. Za razmnožavanje su joj neophodna starija, dovoljno debela stabla, ali u nedostatku istih, rado prihvaćaju i umjetna gnijezda. Njihovo je postavljanje trenutno najbolja opcija, ali dugoročno gledano, u cilju postizanja samoodrživosti populacije, neophodna je sadnja drvoreda topola koje su, zbog svojih karakteristika, najpogodnija vrsta drveća za gniježđenje ovih ptica. Postavljanje većeg broja kućica za gniježđenje i u Hrvatskoj je polučilo uspjeh pa je od 2010. i svega nekoliko parova, naša populacija 2019. porasla na njih više od 60. Broj parova 2023. dosegnuo je brojku 100, a zlatovrane se, osim u Ravnim kotarima, gnijezde i u sjevernom dijelu Istre.
Iako zlatovrana trenutno ne nastanjuje područje Međimurske županije, Međimurska priroda – Javna ustanova za zaštitu prirode, sukladno Stručnoj podlozi za prijedlog Plana upravljanja zlatovranom, od 2018. postavlja umjetna gnijezda za potencijalno gniježđenje tih ptica u Međimurju. U proteklih pet godina u odgovarajuća staništa postavljeno je ukupno pedesetak kućica s ciljem omogućavanja pogodnih gnijezdilišta za ove ptice. Njima će se zlatovrane pokušati privući tijekom migracije preko naših prostora. Ostaje za vidjeti da li će to biti dovoljno obzirom da je osim umjetnih duplji, vrlo važno prisustvo kvalitetnog staništa (veće površine pod livadama i pašnjacima), a tu su kapaciteti Međimurja nešto skromniji. Nažalost, nama najbliža stabilna populacija, ona mađarska, još uvijek je prilično udaljena od nas, pa se u skoroj budućnosti ne predviđa proširenje njenog areala na sjeverni dio Hrvatske. To je neko naše, ljudsko viđenje situacije, naša realnost, dok je priroda često nepredvidiva i ponekad nas dobrano iznenadi… Zašto ne bi i u ovom slučaju???
