Čovjek svojim zadiranjem u prirodu ugrožava i njezine posljednje komadiće koji su još preostali u njegovom okruženju. Jedan od njih je i močvarno stanište, uz čije se rubne dijelove, na muljevitim obalama bara, jezera i sporotekućih potoka i rijeka razvila posebna vegetativna zajednica, tršćaci. Osim vlažnih, postoje i suhi tršćaci, koji su smješteni na tlu neposredno iznad razine vode. Obrasli su gustim i visokim travama, pretežno trskom i šašem, o kojima ovise brojne životinjske vrste kao što su kornjače, žabe, zmije, ribe i kukci. Posebno su pak usko uz njih vezane mnoge vrste ptica močvarica. Čaplje, labudovi, patke, liske i gnjurci tu pronalaze svoju hranu, zaklon i mjesto za gniježđenje. Manje ptice, kao na primjer trstenjak, čije karakteristično glasanje označava blizinu prisutnosti vode, čak i ime duguje biljci o kojoj ovisi.
Prema podacima Istraživanja ciljnih vrsta ptica tršćaka područja ekološke mreže Međimurske županije provedenog u 2022. godini (voditelj istraživanja i projekta prirodoslovac Boris Božić) ukupno je potvrđeno 109 vrsta ptica od kojih je njih 11 svojom biologijom vezano za tršćake. U Međimuskoj županiji TOP tri tršćaka jesu tršćak kod Otoka pored Podturna, Varaždinsko jezero te na prvom mjestu kao najznačajniji i najveći tršćak ističe se Akumulacija Dubrava.
Zašto nestaju tršćaci?
Od ovog su ekosustava iznimne bioraznolikosti ljudi na našim prostorima nekad imali ekonomsku korist jer se trska uvelike koristila u građevinarstvu. Danas, kad tog interesa više nema, nastoji ih se, ukoliko je to moguće, isušiti i preoravanjem pretvoriti u obradive površine. Kanaliziranjem potoka i njihovom redovitom košnjom, zarobljavanjem rijeka u velike akumulacije betonskih obala, u Međimurju su tako nestale ogromne površine pod tršćacima. Primjetno je i njihovo uništavanje na nekim ribnjacima u cilju povećanja površina na kojima je moguć ribolov. Njihovom nestajanju pridonosi i uzurpiranje obala rijeka ilegalnom gradnjom, povećanjem njihove pristupačnosti i atraktivnosti za izletnike. Također, u Hrvatskoj velike površine tršćaka nestaju u većinom namjerno izazvanim požarima i to kontinuirano, iz godine u godinu. Iznimka nažalost nije ni Međimurje. Izgorjeli tršćaci se sporo obnavljaju, jer iako on relativno brzo naraste, potrebno je vremena da povrati svu bioraznolikost.
Isticanje važnosti svakog od dijelova ekosustava, u našem slučaju preostalih međimurskih tršćaka, kao i neprestana edukacija lokalnog stanovništva, pomaže u podizanju svijesti o zaštiti prirode. Jer čuvajući i štiteći prirodu, u konačnici osiguravamo i svoj opstanak.
Piše: Antonio Krušelj
