Vjerojatno najpoznatiji pravi lovac na krokodile na svijetu bio je australska televizijska zvijezda Steve Irwin. Njegovi pothvati hvatanja krokodila, zmija i drugih divljih životinja golim rukama bili su gledani na svim kontinentima. Njegova serija emitirana kroz nekoliko sezona, ali i cijeli niz sličnih serijala snimanih diljem planeta od raznih produkcijskih kuća, bili su rado gledani i na našim prostorima. Dokaz tome su učestale dojave i molbe čuvarima prirode za hvatanjem svakovrsnih divljih životinja u raznim situacijama, režiranim po originalnom međimurskom scenariju. Jedna od najpoznatijih priča u posljednje vrijeme iz „međimurske divljine“ je ona o famoznoj pumi koja je bila viđena u nekoliko navrata, od Donje Dubrave do Štrigove. Zmije otrovnice često su zapažene u vrtovima, podrumima i dvorištima naših sumještana, srećom samo kroz uplašene oči dojavitelja, izlaskom na teren utvrdi se da je najčešće to smukulja, bjelica ili bjelouška, ili pak stari čokot zanimljivog oblika.

Drugi tip dojava je onaj o ozlijeđenim životinjama, većinom pticama. Labud ne može letjeti, sigurno ima slomljeno krilo. Sova samo sjedi na grani, vjerojatno joj treba pomoć. Pamtimo i bizarnije upite – leptir ima potrgano krilo, možete li mu pomoći? Kako postupiti u takvim situacijama?
U Hrvatskoj, nažalost, ne postoje službeni „lovci na krokodile“. Ne postoji služba u čijim bi redovima bili zaposleni profesionalni hvatači divljih životinja, iako se za takvom službom počesto javlja potreba. Takva služba nije predviđena zakonom niti pak se izdvajaju bilo kakva sredstva iz ikojeg proračuna, državnog ili lokalnog za rad takve službe. Makar, zakon obvezuje svakog stanovnika Republike Hrvatske da saznanje o slučajno uhvaćenoj ili usmrćenoj, odnosno ozlijeđenoj ili bolesnoj jedinki divlje i strogo zaštićene životinje mora prijaviti putem obrasca za dojavu, na način kako je to predviđeno u okviru Sustava za dojavu i praćenje uhvaćenih, usmrćenih, ozlijeđenih i bolesnih strogo zaštićenih životinja i evidenciju koji vodi Zavod za zaštitu okoliša i prirode. No, na taj se način vodi samo evidencija strogo zaštićenih životinja kojima je u nekom trenutku trebalo na neki način pomoć ili ih zbrinuti.

Međimurska priroda – Javna ustanova za zaštitu prirode, sukladno Zakonu o zaštiti prirode (NN 80/13, 15/18, 14/19, 127/19), skrbi o strogo zaštićenim vrstama unutar i izvan zaštićenih prirodnih područja na prostoru Međimurske županije. Strogo zaštićene vrste su ugrožene ili usko rasprostranjene divlje vrste za koje su propisane mjere zaštite. Što je s ostalim divljim životinjama? Dojave o jazavcu koji obitava u napuštenoj kući, lisici koja tumara po dvorištu, raznim pticama ili već spomenutim zmijama, čuvari prirode zaprimaju na tjednoj bazi. Većina tih poziva dolazi preko sustava 112, i to nakon što veterinari, lovci ili komunalni redari operu ruke od konkretnog slučaja. Iako čuvari prirode u opisu svog posla nemaju obvezu postupanja u takvim slučajevima niti pak su školovani za postupanje s divljim životinjama, u većini slučajeva izlazimo na teren i rješavamo situacije. Bez adekvatne opreme za hvatanje divljih životinja, uz podosta improvizacije i, danas već, puno iskustva.
Dužnost je svake osobe pomoći životinji kojoj je pomoć potrebna. Naše iskustvo govori da u velikom broju slučajeva za koje dobivamo dojave, životinji zapravo ne treba neka specijalna pomoć. Dovoljno ju je ostaviti na miru da ona “dođe k sebi” ili eventualno skloniti podalje od psa ili mačke koji bi joj mogli nauditi. Ipak, kako bi životinja koja zaista treba pomoć istu i pravovremenu dobila, svaki nalaznik može joj pružiti pomoć. Važno je naglasiti da divlje životinje našu pomoć trebaju isključivo kada su ozlijeđene, iscrpljene ili ranjene. U slučaju pronalaska divlje životinje kojoj je uistinu potrebna pomoć stručne osobe, važno je misliti i na svoju sigurnost i na sigurnost životinje kojoj treba pomoć.

Savjetujemo da prilikom pronalaska životinje iz daljine procijenite treba li ona pomoć. Ukoliko životinja krvari, ima slomljeno krilo ili nogu, diše ubrzano ili jako sporo, trese se ili pokazuje druge znakove velikog stresa, onda vjerojatno treba vašu pomoć. Iako je ozlijeđena, životinja može ugristi ili ogrepsti, zato treba koristiti zaštitne rukavice ili neku tkaninu (ručnik ili krpu) prilikom rukovanja s njom. Poželjno je pripremiti kartonsku ili plastičnu kutiju s poklopcem na kojoj su prethodno izbušene rupe te na dno postaviti tkaninu (majicu, ručnik, krpu…). Veću životinju prije uzimanja u ruke treba prekriti dekom ili plahtom preko glave kako bi se osjećala sigurnije do smještaja u transporter. Kontaktirajte oporavilište za divlje životinje gdje će vam stručnjaci dati savjet kako pomoći i upute kako transportirati životinju u oporavilište za divlje životinje, ovisno o kojoj se životinji radi te u kakvom je stanju životinja.
Trenutno na području Republike Hrvatske djeluje 11 ovlaštenih oporavilišta, a u nastavku su kontakti od oporavilišta koja su nama najbliža i s kojima surađujemo prilikom postupanja s ozlijeđenim životinjama:
AWAP – Udruga za zaštitu divljih životinja | 01/3392 795 098/281 648 | ingeborg.bata1@gmail.com zokacroata@gmail.com |
Ustanova Zoološki vrt Grada Zagreba | 01/2008 354 (8-19h) iza 19h Centar 112 | infocentar@dumovec.hr |
Na kraju, moramo biti svjesni da je priroda ponekad okrutna te su neke životinje napuštene radi nedostatka hrane ili bolesti ili su ranjene u borbi za hranu, teritorij ili partnera. Neke životinje, poput ptica, često imaju i više mladih kako bi preživjeli samo najjači. To je možda tužno za vidjeti, no ponekad je neka životinja dobar obrok za neku drugu vrstu i spas za neku drugu životinjsku obitelj. Sve je to začarani krug života. Moramo biti svjesni da ne možemo spasiti sve životinje i da priroda ne treba intervenciju čovjeka u baš svakom slučaju.