Stjepan (ili po međimurski: Štef), u kasnim pedesetima, dijete je roditelja poljoprivrednika, koji su, kao i dobar dio žitelja Međimurja, cijeli svoj radni vijek proveli u polju, na zemlji, i tako podigli četvero djece. On, najmlađi među njima, naslijedio je rodnu kuću. Odmah po zasnivanju obitelji, dobio je priliku da kruh zarađuje u inozemstvu.
Nakon dvadesetak godina „arbajta“, financijski ojačao, Stjepan započinje obnovu rodne grude. Pun je velikih planova, bliži se mirovina i povratak u Međimurje. Započinje obnovu kuće, uređuje dvorište, ruši stari voćnjak i miče nekadašnje staje, štagalj i kukuružnjake.
– Matek, reči i japi pak dojdite k mej! – vikne Stjepan mladiću iz susjedstva opazivši ga na dvorištu.
– Trebam dva-tri ne preveč pametne – našalio se Stjepan tražeći dobrovoljce za radnu akciju. Naumio je isprazniti staru šupu s namjerom da je potom sruši. Tako je i bilo, sve stvari izvadili su iz nje i natovarili na traktorsku prikolicu. Bilo je tu svega: stara preša i bačve, komadi najlona, prašnjave daske izbušene od kukaca, zahrđao poljodjelski alat kojim su njegovi otac i majka zarađivali za život i izgradili kuću, te stara izbušena traktorska guma. Sve je to Stjepanu sada bilo suvišno i nepotrebno. Kao i traktor, oglašen na prodaju, na kojeg je možda i posljednji put upregnuo krcatu prikolicu. Istog dana kasno poslijepodne, kad se ekipa pomagača poslije koje pivice lagano razišla, Stjepan se, prethodno prikrivši teret prikolice granama srušene stare jabuke, uputio na dobro znani šumski puteljak koji prolazi neposrednom blizinom rijeke Mure. Tu je, slično kao što se to nekad običavalo, istovario dio neželjenog otpada te ga zapalio.
– Većina stvari je od drveta, a metal će kasnije već netko pokupiti. Ili neće, nebitno je. – razmišljao je stavljajući plastične kanistre i najlon na vrh, da „bolje“ gori. Na prikolici je ostavio još samo gumu, jer bi ona, da je završila u plamenu, crnim dimom zasigurno odala njegovo nedjelo. Nju je, krenuvši dalje, nakon kojih stotinjak metara jedva uspio odgurnuti s prikolice, mada su je čak četvorica morala podići na nju. Guma je završila na „savršenom“ mjestu. U lokvi, čekajući slijedećeg „Stjepana“, koji će je zasuti hrpom šute ili starog crijepa i zauvijek sakriti. No to se nekim čudom nije dogodilo. Zaista – čudom, jer je nažalost još uvijek podosta pojedinaca kojima je obrazac ponašanja prema prirodi identičan Stjepanovom. Godine su prolazile, a guma se, obrasla raslinjem i mahovinom, veći dio vremena potopljena, i dalje vješto skrivala. I dodatno propadala, u svakom smislu. Na samo četiri-pet metara od puta kojim prolaze mnogobrojni šetači. Dijelu njih, ravnodušnom prema otpadu u prirodi nije ni na pamet palo da bi je bilo dobro maknuti, ako su je uopće i uočili onako prekrivenu vodom i zelenilom. Onima osvještenijima po tom pitanju pak je bilo nemoguće išta samostalno poduzeti. Jer guma je uistinu bila teška, a i dobrano propala u mulj.
(Ishod: desetak godina kasnije, 15. svibnja 2024.)
– Deda, videl sam bagera kak je pojel gumiju! – mali Tin pri povratku s pecanja obraća se svom djedu.
– Kajgod…!? – uzvraća Stjepan (da, baš naš Štef!), ispijajući gutljaj kave na terasi s pogledom na svoj uredno ošišan travnjak, ne sluteći da mu unuk govori o otpadu kojeg se baš on „riješio“ bacivši ga u prirodu. I da, gumu je uistinu „pojeo“ radni stroj komunalnog poduzeća koje je postupilo sukladno dojavi čuvara prirode koji su je prethodno detektirali te odlučili maknuti iz zaštićene prirode. Nakon više neuspješnih pokušaja, gumu punu blata, zakačenu užetom za teretno vozilo, teškim su naporom izvukli iz lokve.
Od svojeg nastanka, negdje u nekakvoj tvornici pneumatika, preko višegodišnjeg služenja poljoprivredniku koji je njome prevalio tisuće kilometara po zemlji i blatu i zarađivao za kruh, do trenutka kad je postala višak i ostavljena u prašnjavoj šupi, pa bačena u prirodu i tamo služila kao dom vodenim biljkama, mahovini, puževima i žabama, guma je konačno završila gdje joj je i mjesto – u reciklažnom dvorištu.
(Scenarij i likovi iz ove priče su izmišljeni, dok ishod proizlazi iz stvarnog slučaja Međimurske prirode – Javne ustanove za zaštitu prirode)
