Svake godine sredinom travnja sastavljam tekst o tome kako je 18. travnja 2001. godine Skupština Međimurske županije proglasila Značajni krajobraz rijeke Mure kao prvo „ozbiljnije“ zaštićeno područje prirode u županiji. Svake godine ističem važnost tog datuma u kontekstu povijesti razvoja ideje zaštite prirode od globalnog ka lokalnom, pa podsjećam da je Yellowstone kao prvi nacionalni park na svijetu proglašen 1872., Plitvička jezera kao prvi nacionalni park u Hrvatskoj 1949. godine, a ZKRM – eto – 2001. godine. Već se iz te kronologije može ponešto zaključiti o evoluciji ekološke misli u Hrvatskoj i Međimurju. Iako je platana u Nedelišću kao točkasti objekt zaštićena već 1963., prvo cjelovitije i smislenije zaštićeno područje u Međimurju upravo je ovo uz Muru, proglašeno u ozračju Dana planeta Zemlje te 2001. godine.
Mnogo toga o krajobrazu Mure javnosti je već poznato, ali mnogi misteriji još su neistraženi, te još važnije – nedokučivi. Upravo je ta tajnovitost jedna od trajnih vrijednosti Mure i razlog za dodatnu zaštitu. Ne samo u zakonskoj kategoriji „regionalni park“ čega Mura i jest dio od 2011. godine, već u mentalnim mapama svih koji žive uz rijeku ili od rijeke. Ne može se nešto tako značajno kao što je Mura s okolnim područjem čuvati samo kroz rad institucije, ako o tome kao trajnoj baštini neće razmišljati svi dionici: od lokalnog ribiča do nacionalnog donositelja odluka. A razmišljati o Muri se može, jer ako se o nečemu ne može razmišljati, onda to i nema neke dublje vrijednosti.
Javne politike zaštite divljeg života kroz proglašenje zaštićenih područja prirode u Hrvatskoj prilično su procvjetale u protekla tri desetljeća. Očituju se ne samo kroz proglašenje novih zaštićenih područja, kao što je Regionalni park Mura-Drava (2011.), nego i kroz postojanje javnih ustanova za upravljanje tim područjima, djelatnici kojih pak onda provode terenska istraživanja koja rezultiraju začudnim pronalaskom rijetkih biljnih i životinjskih vrsta. Ogromni su to pozitivni pomaci u odnosu na eru kad se pažnja posvećivala samo grandioznim nacionalnim parkovima i brojanju deviznog priljeva od turizma. Sada i mala, u globalnom kontekstu neugledna močvarna područja, kajkavski bereki, postaju prevažna mjesta za očuvanje života na Zemlji. A takvih uz Muru, srećom, još uvijek ima.
No, da ne zabrazdim u preveliku apstrakciju, zašto nam je Mura s okolnim područjem važna? Neka od najnovijih istraživanja u staništima uz Muru potvrđuju nazočnost biljnih i životinjskih vrsta koje su ovdje opstale unatoč stoljećima ljudske dominacije. Dok su žitelji Međimurja na svojim radnim mjestima u zatvorenim prostorima, stručnjaci i istraživači u otvorenim prostorima uz Muru otkrivaju vrste za koje se donedavno smatralo da žive samo u literaturi i tzv. Crvenim knjigama ugrožene flore i faune. A eto njih uz Muru!
I zato nam je 18. travnja kao Međimurski dan rijeke Mure od velikog značaja. Tog je dana jednom političkom odlukom utrt put trajne zaštite velikog dijela međimurskog zavičaja oko čije univerzalne vrijednosti ne bi trebalo sporiti. I zato 18. travnja treba obilježavati.
Ribica crnka (Umbra krameri) – mistični glacijalni relikt preživio u (međi)murskim staništima
Tekst: Siniša Golub / fotografije: Mihaela Mesarić
