U nedostatku državnog ili drugog zemljišta u javnom vlasništvu za proglašenje novih učinkovitih zaštićenih područja, postavlja se pitanje: Leži li budućnost zaštite prirode u privatnim rezervatima? Ili ne nužno privatnim zaštićenim područjima (koje, usput budi zapisano, hrvatski zakoni ne prepoznaju niti ne definiraju) nego privatnim zemljištem kojim se upravlja sukladno načelima etike zemlje, brigom dobrog gospodara i potrebama živog divljeg svijeta koji nastanjuje nečije zemljište?
komasacija (njem. Kommassation, od ko- i lat. massa: gruda), mjera agrarne politike, odnosno grupiranje poljoprivrednog i drugog zemljišta u veće i pravilnije katastarske čestice radi ekonomičnijeg iskorištavanja i obradbe, radi stvaranja što povoljnijih uvjeta za razvoj poljoprivrednih naselja, radi osnivanja i izgradnje poljoprivrednih putova i drugih prometnica, izgradnje hidromelioracijskih objekata i uređaja te radi izvođenja drugih radova na uređenju zemljišta i prostora (prostorni i urbanistički planovi). Komasacija poljoprivrednog zemljišta provodi se onda kada se, zbog postojećih vlasničkih odnosa ili velike rascjepkanosti katastarskih čestica, zemljište ne može racionalno obrađivati. Provodi se na zahtjev većine vlasnika, ali ju zakon dopušta i zbog općih interesa. Komasacija je i ponovno dijeljenje (grupiranoga zemljišta) među dotadašnjim vlasnicima, tako da svaki od njih dobije zemljište (grupirano) iste površine i boniteta. Komasacijski postupak provodi se na određenome području (komasacijsko područje), a obuhvaća sva zemljišta na tome području (komasacijska gromada) osim šuma i šumskoga zemljišta. Komasacija se provodi na temelju programa što ga donosi nadležno tijelo sukladno odredbama posebnoga zakona o komasaciji. U Hrvatskoj je početkom XXI. stoljeća otvoren prostor za komasacijske djelatnosti denacionalizacijom zemljišta i ukidanjem limita zemljišnoga maksimuma.
Citiranje: komasacija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2025. Pristupljeno 2.10.2025. <https://enciklopedija.hr/clanak/komasacija>
U ovoj relativno jasnoj i čitljivoj definiciji komasacije, Međimurcima starije generacije dobro poznatog pojma iz prakse, nigdje se ne spominje zaštita prirode ili upravljanje zaštićenim područjima prirode. Spominje se, citiram: grupiranje poljoprivrednog i drugog zemljišta u veće i pravilnije katastarske čestice radi ekonomičnijeg iskorištavanja i obradbe. Kraj citata. Drugo zemljište, sa stajališta očuvanja prirode, bilo bi ono koje treba staviti u funkciju staništa za divlji biljni i životinjski svijet. No, koliko je to moguće u Međimurju čija su prirodna staništa gotovo potpuno fragmentirana i gdje se teško može pronaći relativno očuvani predio koji bi svojom veličinom omogućio namjerno komasiranje sa susjednim česticama za budući prirodni rezervat?
Usitnjenost čestica: problem za sve dionike
Usitnjenost tisuća zemljišnih čestica u zoni okolo bilo kojeg zaštićenog područja prirode u Hrvatskoj današnja je stvarnost. Posebno je to izraženo u Međimurju kao najmanjoj i najgušće naseljenoj hrvatskoj županiji, gdje je nasljeđivanje uglavnom provođeno po pravilu „svakom nasljedniku jednaki dio“, bez obzira što su već provedene komasacije u prošlosti kako bi se popravilo takvo rascjepkano stanje. Doduše, okrupnjivanje zemljišta malo-pomalo ali kontinuirano provode vlasnici privatnog kapitala koji shvaćaju da je u zemljištu (čitaj: proizvodnji hrane na lokalnoj razini) budućnost. No, taj kapital zasad ne okrupnjuje zemljište s ciljem proglašenja privatnog zaštićenog područja niti pak s idejom da se na okrupnjenom zemljištu provode prakse koje doprinose očuvanju prirodnih vrijednosti. Naprotiv! S takvog se zemljišta, a viđamo to u praksi zaštite prirode, uklanjaju živice i gajevi, zatrpavaju prirodne ili umjetne depresije u kojima sezonski obitavaju vodozemci i gmazovi, a ruše se čak i stoljetna solitarna stabla kao uresi krajobraza! Ukratko, zemljištem caruje logika kapitala (kapital teži vlastitom uvećanju), a ne zakoni očuvanja prirode.
Budućnost zaštite prirode
U nedostatku državnog ili drugog zemljišta u javnom vlasništvu za proglašenje novih učinkovitih zaštićenih područja, postavlja se pitanje: Leži li budućnost zaštite prirode u privatnim rezervatima? Ili ne nužno privatnim zaštićenim područjima (koje, usput budi zapisano, hrvatski zakoni ne prepoznaju niti ne definiraju) nego privatnim zemljištem kojim se upravlja sukladno načelima etike zemlje, brigom dobrog gospodara i potrebama živog divljeg svijeta koji nastanjuje nečije zemljište? Iz članka u članak ponavljam sljedeće.
Još je davnih dana američki prirodoslovac Aldo Leopold (1887. – 1948.), tvorac koncepta etike zemlje zapisao: Očuvanje prirode će se u konačnici svesti na nagrađivanje privatnog zemljoposjednika koji čuva javni interes.
To je ono što će biti presudno u sljedećim desetljećima, naime, da se privatno zemljište trenutno izvan aktivne poljoprivredne funkcije stavi u funkciju staništa za ugrožene biljne i životinjske vrste. Ili da se privatni zemljoposjednik osvijesti do razine da na vlastitu inicijativu provodi praksu koja čuva zemljište od erozije i stvara prirodna ili doprirodna staništa za lokalnu floru i faunu. To je onda zaštita prirode 1/1; traktorist koji sa strižnom kosom obavlja otkos sijena i otave u točno određenom periodu godine, kad to najviše odgovara leptirima i zavičajnim biljkama. Pritom stočari ne moraju brinuti oko izostanka sijena, već samo da malim pomakom u kalendaru košnje (čitaj: dobrim planiranjem svojih zaliha) postignu win-win situaciju za sebe i lokalnu floru i faunu. Ili belički ratar koji ostavlja barem 1/10 krumpirišta pod šumarcima, stvarajući pritom koridore za migraciju divljeg svijeta, u dogovoru sa susjednim zemljoposjednicima koji također provode istu praksu. Na društvu je da definira model kojim će poticati zemljoposjednike na prirodi bliske prakse.
Usput budi zapisano, u Hrvatskoj postoje značajni poticaji (plaćanja) za ekološke poljoprivredne prakse, koji se provode kroz Strateški plan Zajedničke poljoprivredne politike (ZPP) Republike Hrvatske 2023. – 2027. U tom smislu, prvi koraci su već učinjeni, pa je za vjerovati da se događa i određena transformacija u umovima nove generacije poljoprivrednika. Utoliko bi zaštita prirode u agroekosustavima i na njegovim rubnim dijelovima morala imati izgledniju budućnost negoli je to do sada bio slučaj.
Komasacija – s kojim ciljem?
U smislu prethodnog poglavlja, postavlja se naslovno pitanje: S kojim će se ciljem provoditi prva sljedeća komasacija? Pritom se predmetno pitanje ne odnosi samo na Međimurje, nego i na Hrvatsku u cjelini, jer to je stvar državnog okvira zakona i pravila po kojima se komasacija provodi. Postoji li uzor komasacije s ciljem okrupnjivanja zemljišta za zaštitu prirode negdje unutar Europske unije, pa da Hrvatska može slijediti postojeće primjere dobre prakse?
PITANJE: Postoji li uzor komasacije s ciljem okrupnjivanja zemljišta za zaštitu prirode negdje unutar Europske unije, pa da Hrvatska može slijediti postojeće primjere dobre prakse?
ODGOVOR umjetne inteligencije (AI) od dana 8. studenog 2025.
Da, unutar Europske unije postoje primjeri dobre prakse, studije slučaja i smjernice za korištenje komasacije (okrupnjavanja zemljišta) kao alata za postizanje ciljeva zaštite prirode i okoliša, a Hrvatska ih može slijediti. Iako je primarni cilj komasacije često poboljšanje poljoprivredne učinkovitosti, suvremeni EU pristup naglašava integraciju ekoloških aspekata i krajobraznog planiranja u te procese.
Primjeri dobre prakse i smjernice:
Integrirano planiranje krajobraza: Mnoge europske zemlje, uključujući Njemačku, Dansku i Sloveniju, prepoznale su da komasacija usmjerena isključivo na produktivnost može dovesti do negativnih ekoloških posljedica, poput fragmentacije prirodnih staništa. Stoga se danas potiče izrada planova razvoja krajobraza (engl. landscape development plans) kao sastavnog dijela projekata komasacije. Ovi planovi osiguravaju očuvanje ili uspostavljanje ekoloških elemenata poput živica, drvoreda, travnjaka i vodenih površina.
LIFE projekti: Unutar EU-a postoje specifični projekti financirani kroz program LIFE (instrument za financiranje okoliša i klimatske politike) koji koriste okrupnjavanje zemljišta za provedbu mjera zaštite prirode. Jedan od primjera je proces “Lippeaue-Hamm” u Njemačkoj, gdje se komasacija koristila za provedbu projekata zaštite prirode u području rijeke Lippe. Drugi primjer je LIFE projekt “Living Bog” u Irskoj, gdje je okrupnjavanje ili upravljanje zemljištem bilo ključno za obnovu tresetišta na lokacijama Natura 2000, uz opsežno sudjelovanje dionika radi prihvaćanja projekta.
Povećanje povezanosti staništa: Cilj ovih praksi je poboljšati povezanost između staništa, omogućujući divljim životinjama kretanje i širenje populacija. To je u skladu s EU Uredbom o obnovi prirode (engl. Nature Restoration Law), koja postavlja pravno obvezujuće ciljeve za obnovu degradiranih ekosustava i poboljšanje povezanosti.
Sudjelovanje dionika: Ključni element uspješnih projekata okrupnjavanja za prirodu je aktivno sudjelovanje vlasnika zemljišta, poljoprivrednika i ostalih dionika. Transparentan proces i uspostava odbora sudionika pomažu u osiguravanju pravednosti i prihvaćanja mjera zaštite prirode.
Preporuke za Hrvatsku:
Hrvatska može iskoristiti ova iskustva tako da u svoje nacionalne planove i provedbene propise za komasaciju uključi:
Obvezujuće ekološke studije: Svaki projekt komasacije trebao bi uključivati detaljnu procjenu utjecaja na okoliš i plan razvoja krajobraza.
Multifunkcionalnost: Promovirati komasaciju ne samo kao mjeru povećanja poljoprivredne proizvodnje, već i kao alat za postizanje ciljeva zaštite bioraznolikosti i klimatske otpornosti (npr. obnova drenažiranih tresetišta, stvaranje rubova polja bogatih vrstama).
Korištenje EU fondova: Koristiti dostupne EU fondove (kao što su Zajednička poljoprivredna politika i LIFE program) za financiranje ovih integriranih projekata komasacije koji uključuju i ekološke komponente.
Edukacija i sudjelovanje: Osigurati savjetovanje i edukaciju za poljoprivrednike i lokalne zajednice o dobrobitima integriranog upravljanja zemljištem, uključujući ekonomske prednosti ruralnog turizma koji proizlazi iz očuvane prirode.
Prateći ove primjere, Hrvatska može razviti učinkovite modele komasacije koji istovremeno podržavaju poljoprivredu i štite svoju prirodnu baštinu.
Umjesto zaključka
Prije ili kasnije, u Međimurju će se opet provesti komasacija većih razmjera. Zasad se tek povremeno pojavi napis u regionalnim medijima koji daje naslutiti potrebu za tim procesom, no činjenica jest da su zemljišni posjedi uglavnom rascjepkani i relativno male površine, što ratarima uvelike otežava ekonomično i racionalno gospodarenje poljoprivrednim zemljištem.
Ipak, ako će Hrvatska i Međimurje slijediti smjernice Europske unije i novog vremena u kojem živimo, prva sljedeća komasacija neće biti usmjerena samo na okrupnjivanje poljoprivrednog zemljišta radi dobrobiti zemljoposjednika ili ekonomičnije poljoprivredne proizvodnje, već će biti usmjerena i na okrupnjivanje šuma, livada ili nekih trećih vrijednih prirodnih staništa s ciljem očuvanja prirode. Ili će barem imati u fokusu zadržavanje živičnjaka, bereki i izvornih livada, bez obzira što će se (opet!) provoditi s primarnim ciljem dobrobiti poljoprivrednika.
Jest, poljoprivreda i proizvodnja hrane jesu važni, ali bez ekologije nema niti ekonomije.
autor: mr. sc. Siniša Golub, viši savjetnik za opće poslove zaštite prirode
