U Hrvatskoj se 24. kolovoza obilježava kao Dan roda kako bi se upozorilo na broj njihova opadanja zbog nestanka prirodnih staništa. Ovih dana bijele rode napuštaju naše krajeve te u nastavku donosimo zanimljivosti vezane uz njihovu selidbu.
Rode su zasigurno jedna od najomiljenijih i najpoznatijih europskih vrsta ptica. Njihov dolazak i odlazak najavljuje smjenu godišnjih doba, ljudi je povezuju i s prinovom u obitelji. Pozitivnom odnosu ljudi prema rodama zasigurno je pridonio i njihov način života jer se gnijezde u selima, a hrane se na poljoprivrednim područjima i uvijek su u blizini ljudi. Upravo zato opstanak rode uvelike ovisi i o našem načinu života, a osobito o očuvanju tradicionalnog i prirodi prijateljskog načina poljoprivrede te života na selu.
Selidba je životna strategija izbjegavanja zime brojnih vrsta ptica. Zima je za rode nepovoljno razdoblje, ne izravno zbog hladnoće nego zbog nedostatka hrane. Stoga rode iz Hrvatske već krajem ljeta počinju selidbu prema južnoj Africi, gdje u vrijeme naše zime imaju puno hrane. Sele se u jatima, zajedno mlade (nedorasle) i stare (dorasle) ptice. Za razliku od većine ptica koje instinktivno znaju put do zimovališta i pronalaze ga bez pomoći roditelja, mlade rode ne znaju put nego ga uče seleći se s odraslima.
Selidbeni put roda počinje uz dolinu Drave i Save do doline Dunava. Niz Dunav putuju do Bugarske, gdje se odvajaju od njega i kreću na jug, do Grčke. Iz Europe u Aziju prelaze letom iznad Bospora (to je najuži prijelaz, rode ne vole letjeti iznad širokog mora). Lete preko Male Azije (Turska) i Bliskog istoka (Sirija, Libanon, Izrael). Iz Izraela prelijeću u Egipat i tako stižu u Afriku, do doline Nila. Put dalje nastavljaju izravno na jug, preko Sudana i drugih afričkih država sve do Južnoafričke Republike. Naše rode uglavnom zimuju na krajnjem jugu Afrike, u provincijama Cape i Natal. Put od gnjezdilišta do zimovališta roda, ovisno o skretanjima, dug je od 12.000 do 15.000 km. Ovisno o vremenskim uvjetima i količini hrane uz put, brzina putovanja i dužina pojedinih etapa jako su različiti. Iako je to vrlo teško istražiti, pojedine etape vjerojatno su duge od 200-300 km do 500-600 km. Put ukupno traje od dva do četiri mjeseca. Primjerice, ako je u Sudanu najezda velikih skakavaca, koji su rodama dobra hrana, tamo se mogu zadržati i dva mjeseca, od rujna do studenog. Prve rode na jug Afrike stižu u listopadu, a one koju su se zadržale tek u prosincu. Povratak na gnjezdilišta znatno je brži jer se rode žure što prije doći i što prije zauzeti stara gnijezda. No put je dug i rode mogu naići na razne vremenske nepogode. Ako je put prošao bez većih nepogoda, sve rode dolaze krajem ožujka, zauzimaju gnijezda, pare se i nesu jaja. Ako usput naiđu na nepogode, povratak se tih roda može znatno odužiti: neke rode dođu na vrijeme, a zaostale se vraćaju malo po malo, tijekom travnja i čak svibnja. Zabilježeno je da usamljene rode na gnijezdu čekaju partnera i po mjesec, dva. Rode koje pristignu tek u svibnju više ne stignu uspješno dovršiti gniježđenje i podići mlade do početka kolovoza. Stoga zakašnjele rode samo popravljaju gnijezdo, ali obično ne nesu jaja.
U pretpovijesti rode se nisu gnijezdile u šumovitoj Europi. Gnijezdile su se na Bliskom istoku i Srednjem istoku. Poljoprivreda je kao primarna ljudska djelatnost nastala upravo na tim područjima, za drevnih civilizacija ”plodnoga polumjeseca” od Egipta preko Bliskog istoka do Mezopotamije. Vjerojatno su se u tom području životno rode povezivale s ljudima. Širenjem poljoprivrede preko Male Azije do Balkana i dalje u Europu, u tim su područjima krčene šume, uspostavljana je poljoprivreda i građena su ljudska naselja. Za poljoprivredom su se u Europu širile i rode. Stoga je današnji selidbeni put roda zapravo drevni put širenja poljoprivrede i civilizacije u Europu.