Profesor Đorđe Grković iz Čakovca osam je godina u mirovini. Dugi niz godina aktivno se bavi planinarenjem i prigodom nedavnog planinarskog druženja po međimurskim bregima evocirali smo njegove školske uspomene. Kazao nam je kako često poseže za školskim fotografijama nastalim na satovima tehničke kulture u osnovnoj školi. Između ostalog, u svom radnom vijeku radio je i u Centru za odgoj i obrazovanje u Čakovcu, gdje su tijekom 1999. godine na satovima tehničke kulture prvi u Hrvatskoj počeli raditi i postavljati kućice za šišmiše.
Grković se s nostalgijom i sjajem u oku prisjetio tih dana:
– Na satovima tehničkog izrađivali smo razne predmete od drveta. Radili smo s učenicima kućice i hranilice za sjenice. Jednog dana mi je jedan učenik predložio da napravimo kućicu za šišmiše. Meni je to na prvi mah bilo čak pomalo smiješno, ali me prijedlog potaknuo na istraživanje i zainteresirao sam se što i kako se radi kad su u pitanju šišmiši. Zamolio sam pomoć jednog zagrebačkog fakulteta koji nam je poslao dokumentaciju i nacrte za izradu tih kućica. Surađivali smo s Draškom Holcerom i Hrvatskim prirodoslovnim muzejom.
Grković ističe i dobrodošlu pomoć međimurskih gospodarstvenika i obrtnika:
– Skoro sve pilane u čakovečkoj blizini bile su sponzori za materijal i sve su rado donirale otpadno drvo za izradu naših kućica.Također sponzor za kupnju materijala bio nam je i Ivan Bene poznatiji kao “Đura z Međimurja”. Izradili smo 15 kućica i postavili ih u šumi u Balogovcu, kod nekadašnje Međimurske hiže. Nažalost, već nakon dva tjedna dobio sam informaciju da su te kućice uništene. Vjerojatno su to učinila nestašna djeca. Mada je to sve bilo pomalo neobjašnjivo jer smo mi posudili “lojtre” od Elektre da bi ih mogli postaviti. Još dan danas se pitam tko ih je i kako uspio uništiti na toj visini. A djeca su ih s toliko radosti i marljivosti napravila i postavila uz pomoć nas odraslih. Jer, postoje pravila gdje se te kućice moraju postaviti: jako visoko na usamljena drva. Jako smo bili razočarani i žalosni kad smo vidjeli kako su uništene. Međutim, nastavili smo ih dalje raditi, ali smo ih i poklanjali. Nažalost, nisam ni jednu kućicu ostavio sebi za uspomenu kad sam otišao u mirovinu. Ostale su uspomene i puno dokumentacije i fotografije na kojima je zabilježeno kako smo ih radili. Djeci je to bilo jako zanimljivo raditi. Daske smo obrađivali, lijepili, farbali, bušili gdje treba uz moj nadzor. Osam godina sam u mirovini, upravo ovih dana će se navršiti. Rado uzmem u ruke te fotografije pa se prisjetim kako je to bilo u školi.
Prisjećajući se svog radnog vijeka profesor Grković ističe kako mladi itekako uživaju u satovima tehničke kulture:
– Mlade treba zainteresirati i dati im sadržaj. Tada su puni ideja i volje za određeni školski predmet. Osim kućica za šišmiše radili smo kućice i hranilice za sjenice. S tim radovima išli smo na razna školska natjecanja. Također smo te kućice poklanjali drugim školama, osobito onima na jadranskoj obali. Pomagali smo ih postaviti jer i za to postoje određena pravila. U školi smo imali pano gdje su bila prikazana mjesta u cijeloj Hrvatskoj gdje su te kućice i hranilice postavljene te u kojima su se ptice nastanile odnosno gdje nisu. Kućice i hranilice za sjenice počeo sam s djecom raditi još u vrijeme kad sam radio u OŠ Gornji Mihaljevec. Jedan profesor održao je prirodoslovno predavanje, pokazao je kako se od stabla može napraviti kućica. Kućice se oblikuju na način da podsjećaju na skloništa koje šišmiši odabiru u prirodi, a to su pukotine u stablima, stijenama ili objektima kao što su potkrovlja, zvonici crkve, napuštene zgrade. Djeca osim što su učila koristiti alat i biti vješta u oblikovanju drva, ujedno su učila kako treba čuvati ove sisavce letače, kako brinuti za prirodu u svom zavičaju.
Zahvaljujemo profesoru Grkoviću što nam je iz svoje arhive ustupio nekoliko fotografija sa satova tehničkog odgoja te postavljanja kućica na terenu. Pogledajte ih u nastavku:
