Umirovljenik Juraj Rašperger neraskidivim je nitima vezan uz Muru. Rođen je u Marofu, osnovnu školu polazio je u Svetom Martinu na Muri, a veći je dio profesionalne karijere proveo radeći u Policijskoj upravi Međimurskoj u Murskom Središću. Živi u Vrhovljanu, a kao aktivni član Sportskog ribolovnog društva “Čikov” Sv. Martin na Muri gotovo svakodnevno obilazi svoju rijeku. S ostalim ribičima organizira radne akcije čišćenja i uređenja ribolovnog područja, a kad i ako se javi potreba, nadležnim institucijama podnosi prijavu o eventualnim onečišćenjima.
Opaža promjene rijeke, ljudske nepoželjne nasrtaje na njezin tok, ali i pronalazi smiraj kad sjedne uz Muru i uživa u njezinoj veličini. Razgovor s njime objavljuje se prigodno uz vikend obilježavanja Svjetskog dana močvarnih staništa (2. veljače).
Rašpergerova sjećanja sežu do 1960. godine, kad je Mura bila, prema njegovim riječima, prava Mura. Djeci je tada kupanje u Muri bilo najveće uživanje. Kako mu je otac bio rudar, a majka radila na polju, udičarenju ga je poučio ujak Franjo, nekadašnji skelar. U vrijeme Rašpergerova djetinjstva vodotokom Mure doplutale su razne stvari.
– Mi smo kao djeca svašta nalazili uz obalu Mure. U ono vrijeme bile su popularne igračke kao što su plastični kauboji i Indijanci. Mura je u ono vrijeme plavila i donosila te igračke kao i druge brojne stvari iz Austrije. Tu je “vinglala” kao zmija, pa se u Žabniku nakupljalo smeće. Sjećam se i svog prvog penkala. Našao sam u tom nakupljenom smeću kod mlina penkalo jednog austrijskog poduzeća. Imam ga i dandanas kao uspomenu.
Kumovao je i brinuo se o mlinu, pomogao u ostvarenju Mlinarove poučne staze, a danas s radošću prati rekreativce, sportaše, obitelji i sve koji rado provode slobodno vrijeme na šetnici Svetomartinska Mura. Napominje kako je značajna revitalizacija rukavca jer se u njega slijevaju otpadne vode iz Sv. Martina, te oborinske vode, one iz domaćinstva i industrijske zone. Budno prati i zbivanja oko aktualne izgradnje sustava odvodnje i pročišćavanja otpadnih voda, kanalizacije općine Sveti Martin na Muri. Ne bi htio da višak iskopane zemlje i šljunka završi za zatrpavanje poplavnih i močvarnih područja koja su važna staništa brojnih vrsta.
Podsjeća kako je Žabnik dobio ime po žabama i kako su stare žabničke grabe bile poznate po žabama. Međutim, određeni su dijelovi tih graba isušeni, pa se ljeti više ne čuje kreket žaba. S uzdahom ribič Juraj gotovo pjesnički kaže: Nesta žaba i žabničkih graba!, te nastavlja:
– Labudove i kormorane na Muri ne pamtim iz svoje mladosti. Mi smo bili područje gdje je bilo divljih gusaka i pataka te drugih ptica močvaraca. Kasnije se pojavila vidra i dabrovi. Nedavno sam bio na hlapičinskom području. Vidio sam hrpu školjki, ljuštura. Slatkovodna školjka je pokazatelj da je ta voda prirodno čista, što je jako dobro.
Kao najveću želju ističe: – Da odvodnim kanalima teče čista voda. Vjerujem da će se to dogoditi sada kad će se riješiti kanalizacija na području općine Sveti Martin na Muri. Revitalizaciju ovdašnjih rukavaca i prirodnih staništa treba staviti na prvo mjesto.
