Pčele – tako mala, a tako značajna bića! Svake godine iznova podsjećam na važnost ovih radišnih kukaca, i svake godine se ima o čemu pisati. Ove godine podsjećam na jedan nemili događaj iz prošle godine. Pročitajte u nastavku o čemu je riječ.
kolovoz 2020.
Pojeo otrov pčele
piše: mr. sc. Siniša Golub
Postoji ona narodna izreka: Pojeo vuk magare. Njeno značenje jezičari ovako opisuju: nikom ništa, prošlo je bez ikakvih posljedica, zataškana je neugodna stvar.
U lipnju ove godine, u Međimurju je kemijski otrov pojeo blizu 60 milijuna pčela. Taj je otrov znanstvenim radom sintetiziran u laboratoriju, zatim masovno proizveden u pogonima kemijske industrije, zapakiran i poslan na tržište, a jedan ga je budalaš pogrešno aplicirao u Međimurju po svojem zemljištu na kojem su rasle biljke, tog trenutka baš u cvatu. Otrov je po svoj prilici zabranjen u EU, ali u zemljama našeg okruženja još se može legalno nabaviti i prošvercati u RH. I tako, za tili čas, Međimurje je opet postalo udarna vijest nacionalnih medija; ne zbog svojih raznolikih uspjeha nego zbog ljudske gluposti koja živi i djeluje među nama.
Ovaj slučaj je pokazao da u Republici Hrvatskoj ne postoji mehanizam ili aparatura pomoću kojih bi se nedvojbeno dokazalo tko je počinitelj, jer su ostaci otrova u ili na pčelinjim tijelima premali da bi bili detektirani raspoloživim aparatima. Drugim riječima, mikrotrovanja se vjerojatno dešavaju svakodnevno unatrag više desetljeća, a da mali čovjek to niti ne zna, da toga nije niti svjestan. O tome je opširno pisala Rachel Carson (1907.-1964.) u svojoj knjizi „Silent Spring“ koja nikad nije prevedena na hrvatski. No, do 2020. smo, čak i bez prijevoda te knjige, morali postati svjesni što kroz poljoprivredu činimo sebi i neposrednom okruženju.
Istina, država će obeštetiti pčelare i pomoći im da obnove svoje male „pogone“ koji pružaju usluge svima nama u Međimurju. Ali, što je s krivcem u ovom slučaju? Pogrešno i krivovremeno apliciranje otrova pojelo je na desetke milijune pčela i nebrojeno drugih kukaca, ali tog magarca zvanog neodgovorni poljoprivrednik, izgleda, pojeo je vuk anonimnosti. Šira javnost, očito, nikad neće saznati njegov identitet, on sam nikad neće platiti zakonsku kaznu, osim ako ga ne stigne kozmička pravda u obliku karcinoma, respiratorne bolesti ili neke druge bolesti koja će ga izludjeti još živog i pri svijesti, kao što je njegov otrov učinio milijunima pčela. Kako nakon svega spava i što sanja, to samo on zna.
PS: Pomalo žalosti činjenica što se svojom pismenom reakcijom, tekstom ili kolumnom na ovaj nemili događaj nije, osim časnih izuzetaka, oglasilo više od ukupno desetak međimurskih ekoloških udruga, uvaženi pojedinci izvan redova pčelara, ekolozi, poljoprivredni stručnjaci. Pritom ne mislim na suhoparna priopćenja, nego na smislenije, dublje i analitičke oglede. Čemu šutnja kad je u pitanju ekološka katastrofa čije posljedice kusamo baš svi? Kako očekivati da se to ne ponovi ako ćemo preko toga olako prijeći?
o o o
autor teksta: mr.sc. Siniša Golub, ravnatelj ustanove
*) kolumna je rubrika započeta u siječnju 2014., a autor obrađuje aktualne teme iz domene zaštite prirode u Međimurju, Hrvatskoj i svijetu. Kolumna ravnatelja ne odražava službene stavove politike zaštite prirode u RH, nego iznosi osobni pogled djelatnika u sustavu zaštite prirode RH.