Ususret 9. obljetnici proglašenja Prekograničnog rezervata biosfere Mura – Drava – Dunav

Prije dva desetljeća, dana 18. travnja 2001. godine, zagovaranjem ekoudruga i struke proglašen je Značajni krajobraz rijeke Mure. Zaštićeno područje proglasila je Skupština Međimurske županije 2001. godine. Tim je činom prvi put u Međimurju pod zaštitu stavljeno prostrano, cjelovito i očuvano prirodno područje velike ekološke i estetske vrijednosti. Deset godina kasnije nad istim je područjem 2011. godine Vlada Republike Hrvatske proglasila Regionalni park Mura – Drava. Time je ovo područje postalo prvi regionalni park u Hrvatskoj. Zaštićeni prostor Parka uključuje naplavnu ravan i riječne nizine, poplavne šume, vlažne travnjake, meandre, sprudove, odronjene obale i mrtvice.

Globalni značaj Regionalnog parka Mura-Drava prepoznao je i UNESCO čime je priroda Međimurja 2012. godine dobila dodatnu potvrdu vrijednosti na svjetskoj razini. Naime, Regionalni park Mura – Drava dio je područja Republike Hrvatske koje je UNESCO  11. srpnja 2012. proglasio Prekograničnim rezervatom biosfere Mura – Drava – Dunav u Hrvatskoj i Mađarskoj.

Prekogranični rezervat biosfere Mura – Drava – Dunav je drugi hrvatski rezervat biosfere (planina Velebit postala je dijelom ove svjetske mreže 1977. godine) i pod okriljem UNESCO-a postaje prvi pentalateralni rezervat biosfere na planetu Zemlji.

Rezervat biosfere ne dodaje strožu zaštitu u postojeće parkove, već potiče aktivnosti koje se međusobno nadopunjuju: očuvanje prirodnih vrijednosti, poticanje održivog razvoja te omogućavanje znanstvenog rada, monitoringa, obrazovanja i razmjene informacija među dionicima.

Odgovor na pitanje kakvu korist ima lokalno stanovništvo od zaštićenih područja daje Siniša Golub, ravnatelj Javne ustanove Međimurska priroda:

– Određeno zaštićeno područje je ‘živo’ onoliko koliko ga lokalna zajednica prihvaća i čuva kao svoje. Nikakav zakon ili uredba ne mogu nametnuti volju za očuvanjem ako lokalni ljudi ne shvate da je priroda koja se štiti, zapravo, njihova vrijedna ‘herbija’, nešto najvrednije što će ostaviti svojim potomcima u zalog. Naša je misija stalna edukacija javnosti o problemima koji proizlaze ili će tek proizaći iz nemarnog odnosa čovjeka prema prirodi, kako bi se onda lokalne zajednice smislenije odredile prema budućnosti, primjerice, kroz prostorno planiranje ili poštivanje normi dobrog vladanja u zajedničkom prostoru življenja. Benefite će konzumirati tek generacije koje dolaze iza nas, jer zaštita prirode je djelatnost s dugoročno vidljivim efektom. Nadam se da za stotinjak godina neće biti potrebno prirodu štititi zakonom, već da će ta svijest biti tako razvijena da će se to podrazumijevati.