Martin Tomašek predsjednik je SRD-a Mura Dekanovec. Njemu kao i drugim Dekanovčanima Mura je i više nego pri srcu. Obilazi je svakodnevno i može se reći da je vrsni “zapisničar” svih promjena koje se zbog djelovanja prirode, ali i ljudskih aktivnosti na njoj te uz njezinu obalu događaju. Glavni čuvar prirode Javne ustanove Velimir Bašek u redovnom obilasku terena u razgovoru s mještanima izmjenjuje iskustva i opažanja. S Tomašekom je razgovarao na lokalitetu popularno zvanom “Pre jaki glavi” u Dekanovcu.
– Došao sam malo na ribičiju. Ima li ribe…? Nije kao nekad, tada se nije kući vraćalo bez ribe. U bivšoj državi se nije smjelo navečer loviti na Muri. Samo do 20 sati. To je za prirodu bilo bolje i korisnije. A danas nerijetko ribiči znaju tek poslije 22 sata ići na Muru. Danas ima i mnogo dabrova, a i vidra je došla. Nedavno sam vidio vidru s pet mladih. A znamo da se vidra hrani ribom pa je za nas ribiče ima manje. Osim toga, nekad je bilo sve i bolje društveno. Prije se nismo družili tu “Pre jaki glavi”, nego smo hodali u Domašinec na područje zvano “Vrbovje” gdje se održavalo i ribičko natjecanje. Sad su svi više nekako povučeni u sebe. Ali lijepo je biti ovdje uz Muru i pratiti njezin tok, koji se mijenja.
Za rad na terenu i suradnju s lokalnim stanovništvom, udrugama i institucijama Međimurska priroda – Javna ustanova za zaštitu prirode sredinom prošle godine primila je terensko pick-up vozilo. Prepoznaje se po oznaci NATURA 2000. Neophodna je to oprema za obavljanje aktivnosti upravljanja ekološkom mrežom NATURA 2000 i kvalitetniji obilazak terena. Opažanje s rada na terenu izlučuje zaključak kako je najveći problem u našem zavičaju još uvijek smeće koje neodgovorni pojedinci dovozi u šumarke, poljske puteve i potoke. Na tom području još mnogo treba raditi na edukaciji lokalnog stanovništva, osobito poljoprivrednika, ribiča i lovaca, poručuje čuvar prirode Bašek.
U toj domeni dobrodošli su i razgovori s lokalnim stanovništvom, poput ovog s Martinom Tomašekom, odnosno s ljudima koji žive uz naše rijeke i poznaju svaki njezin kutak. Kontinuiran rad na terenu i suradnja sa stanovništvom rezultira održivim upravljanjem okolišem, prostorom te međimurskom prirodnom i kulturno-povijesnom baštinom. Time zaštita i upravljanje vrijednim dijelovima prirode i ekološke mreže nije nešto što se “mora po zakonu”, već ona postaje habitus, uobičajeni način djelovanja i ponašanja svakog pojedinca.
