Nesretna labuđa obitelj

Šenkovečki ribnjak, vodenu oazu nadomak naselja, za svoj dom izabrao je par labudova, ptica koje simboliziraju ljubav, čistoću i ljepotu. Ove veličanstvene ptice ukras su ribnjaka i izazivaju divljenje tamošnjih šetača, rekreativaca i običnih prolaznika željnih malo mira i opuštanja u prirodi. Zaljubljeni labudovi ovog proljeća proširili su svoju obitelj. Četvero mladih, pomno čuvanih od strane ponosnih roditelja upotpunilo je idiličnu sliku ribnjaka.

Perje na obali

Ali, kako bi to rekli zlobnici: sve što je lijepo kratko traje. Problemi su počeli ljetos, kada je Međimurska priroda – Javna ustanova za zaštitu prirode primila dojavu zabrinutih građana koji su svjedočili nemilom događaju na ribnjaku u Šenkovcu. Naime, ljudi često svoje pse ne drže na povodcu čak ni u naselju, pa onda nije ništa čudno da se, kao u ovom konkretnom slučaju, u prisustvu svojeg vlasnika, pas slobodno kretao u prirodi. Kao i druge životinje, i pas ima svoje nagone i reagira po instinktu, pa je tako, po pričanju očevidaca, nasrnuo na odraslog labuda koji se zatekao na obali i nanio mu smrtonosne ozljede.

Još uvijek nam nije poznato kakva je sudbina zadesila ovog labuda. Osim iščupanog perja uz ribnjak pronađenog od strane čuvara prirode dan nakon napada, primili smo i poziv nekoliko dana kasnije da je labud s ozljedom krila pronađen živ u grmlju nedaleko ribnjaka i vraćen u njega. Ta informacija nije potvrđena pri našem obilasku terena. Ranjeni labud nažalost nije pronađen, već je prisutan bio samo ostatak labuđe obitelji –  jedan roditelj sa  četvero mladih labudića (troje sivih i jednim bijelim čija je obojenost prava rijetkost među mladuncima labudova!).

Opasna hrana

Početkom rujna nastavljaju se problemi sa šenkovečkim labudovima. Stigla je dojava da je na glavi, odnosno vratu jedne ptice vidljiv ribički najlon, tj. flaks, na kojem se vjerojatno nalazi i udica. Nažalost, ispostavilo se da je informacija točna. Procjena da je situacija u kojoj se labud nalazio itekako ozbiljna donesena je našim dolaskom i pogledom kroz dalekozor. Na ribnjaku, točnije uz njegovu obalu, uočena su samo dva labuda, sivi i bijeli, oba ovogodišnja mlada, veličinom već nalik odraslima. Jedan od njih, onaj bijeli, stajao je na obali s vidljivom ranom na vratu. Pošto se nalazio uz sam rub ribnjaka, a bilo ga je potrebno uhvatiti i izbliza vidjeti razmjere ozljede, prionuli smo imitiranju bacanja hrane na tlo pokušavši ga namamiti da se što više udalji od vode. Upornost nam se isplatila tek nakon nekoliko minuta. Tada je glad  kod labuda očito nadjačala nepovjerenje spram nama i natjerala ga na par koraka koji će mu (možda) spasiti život. Razmjeri viđenih ozljeda bili su užasni. Ptica je, da se domogne hrane, progutala mamac koji je očito bio namijenjen ribama. Pritom je jedna udica s mamcem zapela otprilike na polovini duljine jednjaka, a druga se, vezana zajedničkim najlonom, zarila u meso na spoju gornjeg i donjeg dijela kljuna. Udica je pod naporom gutanja probila i razderala jednjak s unutarnje strane, dok je istodobno zapetljani najlon u njemu onemogućio prolazak hrane. Tako je labud doslovno imao rupu na vratu, i to u duljini od oko 7-8 centimetara, iz koje mu je ispadala hrana. I kao da to sve nije bilo dovoljno, u ovo ljetno doba otvorenu ranu brzo okupiraju muhe, pa je već bila nastanjena crvima.

Labud na operacijskom stolu

Usprkos malim šansama za preživljavanje, odlučili smo pomoći nesretnoj životinji. Odmah na licu mjesta iz jednjaka je izvađen smotuljak nakupljene hrane zajedno s zapetljanim najlonom koji je prerezan a dvije udice koje je povezivao pažljivo su otkačene. Odstranjen je i dio crva koji su se već počeli hraniti odumrlim dijelovima tkiva. Nakon što smo iscrpili sve mogućnosti daljnje pomoći, logičnim slijedom, kontaktirana je veterinarska služba u Čakovcu. Ptica je smještena u transportnu kutiju te dopremljena u ambulantu za male životinje. Kod dežurnog veterinarskog tima, koji je bio nemalo iznenađen nesvakidašnjim pacijentom, tretirani smo kao hitan slučaj. Nakon početne prognoze o minimalnoj šansi za preživljavanje koja nas je malo obeshrabrila, veterinar je prionuo poslu. Ptici je rana očišćena i dezinficirana, a potom i zatvorena s nekoliko šavova. Nakon injekcija otpuštena nam je na daljnju skrb. Ujutro nakon zahvata bila u jako lošem stanju, nemoćna čak i glavu držati uspravno duže vrijeme. Posljedica je to i gladi, s obzirom da je prethodnih dana na ribnjaku uzaludno pokušavala jesti. Protekom približno desetak dana oporavka, tijekom kojih je labudu raznovrsna hrana konačno završavala na željenom odredištu, primjetno je ojačao i dobio na kondiciji. Usprkos tome, dugoročna prognoza oporavka labuda je nažalost i dalje neizvjesna. Iako većina prišivenog tkiva vrata zarasta, ono odumrlo propada i time nanovo otvara ranu.

U prirodi se ponašajmo odgovorno!

Tako je od šesteročlane labuđe obitelji koja je ribnjak krasila u proljeće, pri našem posljednjem obilasku zabilježen samo jedan mladi labud. Iskreno se nadamo da su ovi navedeni tragični događaji i jedini na ovom ribnjaku, tj. da one labudove koji još nedostaju nije zadesila slična tragična sudbina nego se skrivaju u obližnjem tršćaku.

Ovo nažalost nisu usamljeni slučajevi, problemi s napadima pasa na divlje životinje te oni sa ribičkim priborom na vodenim površinama redovito su prisutni.

U našem prvom slučaju pas je trebao biti pod nadzorom svog vlasnika, a ne neodgovorno pušten što je za posljedicu imalo napad na labuda. Općenito, pse je za našeg boravka u prirodi potrebno imati pod kontrolom i ograničiti im kretanje, osobito u proljeće, kad većina životinja ima pomladak.  

Što se tiče ribolova na spomenutom šenkovečkom ribnjaku, činjenica je da je on zabranjen pa se iz toga nameće pitanje što tamo radi ribički pribor. No, bio ribolov negdje zabranjen ili ne, kao odgovorni pojedinci moramo pripaziti da nakon našeg boravka u prirodi ne ostavljamo nikakav otpad, ni ribolovni a ni ikakav drugi jer suprotnim, nepromišljenim postupcima ugrožavamo živi svijet, a time posljedično i sebe same. Krajnje je vrijeme za mijenjanje našeg odnosa prema prirodi i shvaćanje potrebe njene zaštite!

Piše: Antonio Krušelj, čuvar prirode