Siječanj 2015. : Kolumna ravnatelja

Eksternalizacija troškova ili: Brigo moja prijeđi na drugoga!

 

Kraj oko Murskog Središća, na čijem je području smješteno sjedište Javne ustanove “Međimurska priroda” je kraj rudarske tradicije. Točnije, tu su u periodu od 1925-1972. godine djelovali “Međimurski ugljenokopi” te je iz plitkih podzemnih slojeva vađen i naširoko prodavan ugljen. Dakako, bio je to motor lokalne ekonomije i gotovo svako domaćinstvo na potezu od Svetog Martina na Muri pa do Podturna ima nekog pretka koji je svoj kruh mukotrpno zarađivao u ovdašnjim ugljenokopima.

 

No, zbog kolopleta razloga, ugljenokopi se gase godine 1972. Rudarska infrastruktura se razmontirava do te mjere da danas ne postoji niti jedan izvorni vagonetlin ili sačuvana (barem pokazna!) dionica uskotračne pruge po kojima je vlak dopremao ugljen iz kopova do separatora smještenog uz glavnu prugu u Murskom Središću. Materijalni tragovi rudarstva su zatrti, a ostalo je samo prisjećanje malobrojnih još živućih rudara i priče njihovih potomaka u kojima se uvijek (u pravilu) nazire malo nadodane romantike, sjete i svega onoga što dolazi s patinom vremena, prepričavanjem priča i igrom pokvarenih telefona.

Rudarstvo je u ovom kraju, dakle, vrlo intezivno djelovalo na okoliš skoro punih pola stoljeća, od 1925. do 1972. godine. Djelovalo je i nešto ranije i nešto kasnije, ali u puno manjem opsegu. A ne djeluje već pune 43 godine! Ipak, ekološke i okolišne posljedice ondašnjeg ekonomskog uzleta kusaju i današnje generacije! Kako, pitat ćete se? Evo kako.

Posljednih nekoliko godina sve su učestalija manja ili veća uleknuća terena, uleknuća koja se javljaju na oranicama i livadama, u vrtovima, uz kuće i ceste, ma na svim mogućim mjestima gdje čovjek živi stalno ili prolazi tek sezonski. Uleknuća i propadanja terena događaju se pod utjecajem čiste mehanike i zdrave logike. Negdašnji rudarski tuneli, plitko iskopani ispod površine ovog dijela Međimurja, više nemaju čvrstu konstrukciju nosivih drvenih potpornja; četrdesetak godina bilo je sasvim dovoljno vremena da i čvrsta hrastovima istrune u mekoj zemljici međimurskoj. Pod uvjetom da su potpornji i rađeni od hrastovine, a ne od neke manje otporne listače ili čak četinjače.

I sad, gradonačelnik Murskog Središća ima veliki, gotovo pa nerješivi problem. Sve učestalije javljaju se građani na čijem se posjedu urušio teren, gdjekad su dovedeni i u neposrednu opasnost po život, a pravni sljednik tvrtke “Međimurski ugljenokopi” naprosto ne postoji. Nema ga. Građani se – logično – za pomoć obraćaju gradonačelniku, a on uglavnom nema izbora nego sanirati štetu novcima iz gradskog proračuna. Zaključak je kratak: Profit nekad davno njima (Međimurskim ugljenokopima), a saniranje šteta svima (današnjim poreznim obveznicima s područja Grada Mursko Središće).

Problem je dospio i na državnu televiziju (HTV, emisija “Što vas žulja?”, dana 19. siječnja 2015.), no rješenje se ne nazire. Ministarstvo gospodarstva proglašava se nenadležnim za to pitanje, na redu je inspekcija koja će (vjerojatno) rješavanje problema usmjeriti opet na Grad Mursko Središće. A Grad pak ne može – a legitimno bi bilo i da ne želi – danas rješavati tuđe grijehe iz prošlosti. Grijehe koji su nastali kao posljedica ekonomske aktivnosti koja nije u jednadžbu stavila sve faktore – i ondašnju ekonomsku korist/dobit/dobrobit, ali i tadašnju i/ili buduću štetu po prirodu/okoliš i ljude.

Tu leži poanta skrivena u naslovu ove kolumne! Prije više od četrdeset godina ugasila se tvrtka koja je ostvarivala profit iz okoliša punih pola stoljeća prije toga, a da nakon svojih ekonomskih pothvata nije svoju poslovnu misiju okončala pravilno: zatrpavanjem i pravilnim saniranjem podzemnih rudarskih tunela i prostorija, na način koji bi jamčio kakvu-takvu sigurnost budućim generacijama koje će živjeti na ovom prostoru. Već tada jedna je tvrtka napravila ono što je danas gotovo pa pravilo i u biznisu i u privatnom životu, naime, svoje je troškove eksternalizirala, izdvojila iz domene svojeg troška, prebacila na nekog drugog, tada neodređenog u vremenu i prostoru. Čak ni danas ne znamo TKO bi trebao platiti taj eksternalizirani dug, TKO bi trebao pokriti troškove koji danas nastaju na privatnoj i javnoj imovini, TKO će biti odgovoran za smrtne slučajeve koji će se možebitno javiti kao posljedica tih uleknuća? A taj scenarij “smrtnog slučaja” i nije tako nemoguć; prije nekog vremena jedan je mladić upao u napuštenu naftnu bušotinu u okolici Selnice, poginuo, a da nitko za to nije i neće biti odgovoran!

Završno pitanje je: Da li iz te priče izvlačimo kakvu pouku ILI pak istovjetne procese kao društvo dozvoljavamo i danas?!? Da li se i danas povodimo onom narodnom “Brigo moja prijeđi na drugoga” bez obzira gdje se taj DRUGI u vremenu i prostoru nalazio, pa makar to bila i naša rođena djeca i unuci?

Jer, kao što iz ovog primjera vidimo, svi ti troškovi koje kao društvo i pojedinci prebacujemo na “nekog neodređenog” često dođu na naplatu upravo tom istom društvu i tim istim pojedinicima, prije ili kasnije, u sadašnjoj ili netom budućom generaciji.