Uz spomendan zaštitnice rudara sv. Barbare, 4. prosinca, Međimurska priroda i Grad Mursko Središće predstavit će prigodan dokumentarni film posvećen haldama. Naime, godina 2020. proglašena je Godinom haldi. One su vrijedan dio rudarske geobaštine i upravo one čine krajobraz oko Murskog Središća jedinstvenim u Hrvatskoj. Snimatelj i montažer filma „2020. GODINA HALDI‟ je Nikola Horvat iz Zagreba. Većini je poznat kao „thru hiker‟, odnosno prvi Hrvat koji je propješačio 4300 kilometara dug planinarski put „Pacific Crest Trail‟ koji se proteže od granice SAD-a s Meksikom do granice s Kanadom.
Tijekom snimanja kadrova krajobraza u okolici Murskog Središća našlo se vrijeme i za razgovor o njegovim aktivnostima tijekom ove, gotovo u svemu, nestandardne godine.
* Putovanja van granice Hrvatske zbog pandemije koronavirus značajno su proteklih mjeseci smanjena. Što to znači za hodače poput tebe?
– Srećom 2019. godine hodao sam Colorado Trail u dužini 800 kilometara, a pješačio sam i jednu turu u Bosni. Ovu 2020. godinu sam ionako planirao provesti u montiranju svog filma „Why do I hike 2020‟. Htio sam ga promovirati publici u školama, knjižnicama i sličnim ustanovama što je izostalo. Film sam poslao na nekoliko filmskih festivala. Osvojio sam tri prva mjesta na različitim festivalima, čak i u inozemstvu. Već u prva dva tjedna nakon objave na You Tube film je ostvario 20 tisuća pregleda što je za jedan takav film i autora iz Hrvatske jako dobro. Film je specijalizirane tematike, više je meditativni, filozofski. Jedan vrlo poznati američki portal The Trek, možda je najbolje definirao moj film. A definirali su ga na sljedeći način: Love letter to Thru hiking. Ljubavno pismo hodanju na duge staze. I to je zaista to.
* Ovog ljeta vodili ste grupu hodača po Velebitu?
– Već neko vrijeme promišljam o organizaciji hodačke škole. Temeljem te ideje organizirao sam planinarsku turu Velebitom. Nisam to organizirao samo za prekaljene hodače već za osobe koje se možda same ne bi odvažile na taj pothvat zbog nedostatka iskustava ili slabije kondicije.
Prijavilo se sedmero hrabrih, među njima i Siniša Golub.Inicijalni plan je bio hodati u pet dana 120 km od Zavižana do Tulovih greda. Šestorica iz grupe su prošla 90 kilometara do Velikog Rujna, a hodačica Marina i ja povukli smo još do Tulovih greda. Bilo je to zanimljivo iskustvo svima. Imali smo avantura noćenja pod jakim vjetrom. Pratila nas je tehnička potpora, kombi koji nam je bio logistika. Blagodati logističkog dijela bile su hladno pivo i roštilj. Vrijeme provedeno u šumama i visoravnima Velebita bili je vrlo oslobađajuće. Grupa se od prvog dana dobro povezala. Ono što je bilo bitno meni kao vodiču je činjenica da sam znao da ću morati sporije hodati, prilagoditi svoj ritam hodanja i da ću ih morati ohrabrivati. Već prvi dan hodala se ruta od 34 kilometra. Prešli su je svi. Boljela su ih leđa i noge. Neka su prvi put doživjeli taj aspekt hodanja. Jer hodanje nije samo let leptirića oko tebe i toplo sunce na obzorju. Neki iz grupe nisu bili sigurni hoće li moći nastaviti dalje. Ipak, svi su nastavili. Uz moje male motivacijske nagovore, oni su to odradili. Sretali smo „iskusne‟ planinare koji kad su čuli koliko hodaju, jer to je naravno glavna tema na planinama: kud ideš, koliko si prošao, gdje spavaš. I onda su ih oni obeshrabrivali da sam im previše zadao, da to neće moći prehodati. Rekao sam im neka puste tlapnje, priče drugih. Čovjek koji ne vjeruje sebi, ne vjeruje ni drugima. A kad čuje da netko drugi osuđuje nešto što se sam ne usuđuje, prvi instinkt je da sam sebe obeshrabruje. To je zapravo otrov za onog koji vjeruje u sebe. Kazao sam im, vjerujte u sebe. Sad ste već prehodali veliku udaljenost i možete dalje. U privatnim životima ste razvalili svi do jednoga, zašto ne bi i došli do svog cilja. Tako su svi bili sretni kad su dosegli tih 90 km.
* Kakvi su Hrvati kao hodači, planinari?
– U Hrvatskoj se općenito ljudi boje kiše i ružnog vremena bar kad je u pitanju hodanje po planinama. I onda se teže odvaže na takve projekte. Vole zonu komfora i često kažu: – Ako idem u planine hoću sunce i hladnu pivicu na vrhu. A ovo što ja nudim to nije – to. Hajdemo se malo rastegnuti, izići iz te zone ugode i komfora. Mislim da kiša otežava, ali hajdemo vidjeti od čega smo napravljeni i koliko možemo. Uvjeren sam, znam po sebi, kad sam na „Pacific Crest Trail‟ prošao najgore uvjete i kad sam navečer legao u šator bio sam ponosan što sam uspio. Takvi trenuci te jačaju.
* Svoja hodačka iskustva ukoričio si u putopisno djelo Barinški epitaf. Je li možda u pripremu nešto slično?
– U meni se kuha ideja o knjizi koja neće biti specifično vezana uz moju hodnju, već više filozofija i promišljanje na sve dosadašnje hodnje i zašto to činim. Osobito idem u smjeru da se dotaknem psihologije jer osim što sam na fakultetu učio o psihologiji i sam volim čitati knjige, proučavati sebe i druge. Želim se dotaknuti psihološkog aspekta hodanja. Dakle, ja sam introvert i želim se dotaknuti teme dobrobiti divljine za introvertne osobe. Takvih osoba ima puno i od njih se često očekuju da budu ekstroverti. Dakle kad negdje dođeš moraš biti pričljiv, susretljiv, nasmijan, moraš sa svima uspostaviti kontakt, inače si čudan. A nitko ne razmišlja o tome da netko i nije takva osoba. I da kao takva ne bi morala biti čudna. Osvrnut ću se i na to zašto odlazim na hodanje i što kao introvert nalazim u divljini i zašto bi drugi morali ponekad biti više introverti, više slušati, a manje pričati.
* Kakvi su planovi za sljedeću godinu?
– Vjerujem da će situacija s pandemijom ići u dobrom smjeru, pa tako u području putovanja van Hrvatske. Za 2021. godinu planiram otići u Ameriku i snimiti novi nastavak filma Why do you hike? Radni naslov filma je How do you hike? Ili Kako hodam? Više bi se osvrnuo na praktične stvari, npr. voda na trailu, druženje s ljudima, opskrba, bolovi, ozljede, i takve stvari. Gdje ću snimati? Ideja mi je Arizona.
Dokumentarni film „2020. GODINA HALDI‟ bit će dostupan na You Tube kanalu Međimurske prirode od ponedjeljka 7. prosinca: https://www.youtube.com/channel/UcoWUJqEdDVuZZHdgkS5O0Mw
