Pojam održivi razvoj danas možemo čuti gotovo pa u svakodnevnom govoru i mnogi vole o njemu govoriti i propovijedati, međutim, da li zaista kao civilizacija danas živimo održivi razvoj, iako se mnogi toliko silno kunu u njega?! Danas od održivog razvoja imamo samo puno teorije i u empirijskom smislu živimo ga bolje nego ikad. Nažalost, praktična primjena održivog razvoja je druga strana ploče i pitanje je koliko zaista živimo održivi razvoj, iako je on u svim razvojnim programima, od onog najnižeg do onog najvišeg reda, jedan od najvažnijih prioriteta.
Naši djedovi i bake, u ne tako davnoj prošlosti živjeli su održivi razvoj u praktičnom smislu, bez da su u teorijskom uopće znali što on jest. Primjerice, samodostatna poljoprivreda ili mudro korištenje usluga koje im je pružala priroda bili su uobičajeni modus operandi bez da se o tome govorilo na katedrama i za govornicama. Razvoj kojem danas stremimo sve je, samo ne održiv. U ne tako davnoj prošlosti, ljudi su znali koje koristi im donose živičnjaci usred polja. Danas živičnjake rušimo kako bi dobili brazdu više, odnosno red pšenice, kukuruza ili nečeg trećeg više i duboko smo uvjereni da ćemo tim povećati svoje prinose. Jer danas se vodimo logikom: ako zasijem više i žeti ću više. Međutim, zaboravili smo na sve one korisne funkcije koje nam je donosio živičnjak. Pa nam je najednom, između ostalog, čudno zbog čega na svojim usjevima imamo toliko nametnika i štetnika. Možda zato jer smo uništili stanište brojnim životinjama kojima su isti bili hrana?! Naš djed je to znao, mi smo zaboravili, unatoč tome što djed nije znao ni jednu teoriju o održivom razvoju, a mi ih iz rukava sipamo koliko te volja.
Međimurska županija danas je županija s najmanjim postotnim udjelom površina pod šumama u Republici Hrvatskoj. Kada sagledamo vlasništvo nad međimurskim šumama, veći dio je u privatnom vlasništvu i njima se gospodari na sve moguće načine. Nažalost, najčešće vlasnici pohode svoje šume tek u vrijeme kada im je potrebno drvo za ogrjev ili građa za neki komad namještaja. Opće korisne funkcije koje nam donose šumski ekosustavi očito nam nisu primamljive. A itekako bi trebale biti.
Naši djedovi i bake znali su i koje koristi im donose drvoredi i šumarci oko i unutar naselja. Danas smo svjedoci da se isti često ruše, bez da se obnavljaju i ponovno zasađuju. Pa nam je najednom čudna pojava klizišta, udara vjetrova, jače buke s prometnice, itd. O promjenama u vizurama naselja da ne govorimo. Opet, to činimo mi koji o održivom razvoju pišemo znanstvene radove i ugrađujemo ga u svaki razvojni program.
Mnoga zemljišta danas se pretvaraju u industrijske zone, zone male privrede i slično. I to je razvoj kojem danas stremimo, a on je sve samo ne održiv. Da, sve to je potrebno, međutim, kada uz tu istu zonu komad zemljišta pretvorimo u šumu, kada ostavimo da prostorom i dalje vlada izvorna livada, pašnjak ili močvara, kada postanemo svjesni da će nam zbog živičnjaka prinosi na polju biti veći, a troškovi manji tada će razvoj poprimiti i obilježja održivog. U suprotnom, razvoj će nam omogućiti da gradimo što poželimo, ali ćemo ostati bez osnovnih životnih potreba poput čistog zraka i pitke vode.
