Lipanj i srpanj su mjeseci u godini u kojima tražim novu inspiraciju za složeni posao u zaštiti prirode. Ove godine imao sam čast upoznati i razgovarati, razmjeniti iskustva i mišljenja sa stručnjacima i praktičarima koji u svojem poslu imaju jednake, pa i veće izazove od onih koje meni pruža posao ravnatelja zaštite prirode u Međimurju. Zaključak: Neki se izazovi ponavljaju kao obrazac u svim državama diljem svijeta, drugi ovise o učinkovitosti pravosuđa pojedine države.
Posao, ili bolje rečeno MISIJA zaštite prirode, svugdje je u svijetu složeni proces koji nikad ne prestaje. Baviti se nečim kao što je priroda, sustavom koji je sam po sebi u stalnoj promjeni, a čije stanje često ovisi i o društvu u koje je lokalna priroda uronjena, iziskuje široki pogled na cijeli spektar različitih utjecaja kojima čovjek želi korist za sebe.
Da skratim uvod i konkretiziram; ravnatelj odnosno superintendent jednog od najpoznatijih svjetskih nacionalnih parkova mi je kroz razgovor potvrdio da niti najveći (najbogatiji!) svjetski nacionalni parkovi nisu imuni na svakodnevne probleme kao što je izazov privatnog vlasništva unutar granica zaštićenih područja ili pak utjecaj prevelikog broja posjetitelja parka na floru/faunu u parku, ali i na osobnu sigurnost.
S druge strane, novac ipak jest značajan instrument u zaštiti prirode. Više novca znači više ljudstva i tehnike na terenu, mogućnost izgradnje učinkovitog sustava upravljanja zaštićenim područjima te u konačnici postizanje glavnog cilja zaštite prirode – očuvanja svih prirodnih različitosti koje se pojavljuju u prirodi, s čovjekom ili bez njega u blizini.
Pravosuđe neke države također je bitan faktor zaštite prirode. Konkretno, ako sud pravilno ne procesuira prekršitelje zakona nakon što čuvari prirode (rendžeri) na terenu utvrde počinitelja i protuzakonito djelo, kakvu to poruku šalje drugima? Svakako ne ispravnu i onu koja će spriječiti daljnje prekršaje i posljedičnu degradaciju prirode. A to je samo jedan od stotine primjera problema s kojima se susreću zaštićena područja diljem svijeta.
Nadalje, praksa pokazuje da svako zaštićeno područje ima svoj “životni put” i lokalne specifičnosti koje se naprosto moraju uzeti u obzir prilikom planiranja upravljanja tim područjem. Neki koraci i praksa, mada već oprobana negdje drugdje u svijetu, mora se ponoviti u svakom parku, da bi se u tom hodu pronašao najbolji model koji funkcionira lokalno. Iz povijesti se, u ovom slučaju, može nešto naučiti, ali čini se da je ta lekcija mala i nedostatna.
Uglavnom, poželjno je, s vremena na vrijeme, (od)maknuti se od lokalnog konteksta i priče u kojoj smo svakodnevno glavni likovi, sagledati prostor u kojem živimo iz daljine, pronaći na drugom kraju svijeta nekoga tko se bavi istim poslom i kroz razgovor shvatiti zajednički nazivnik ili uzorak u poslu jedinstven svima koji se bave upravljanjem zaštićenim područjima. Nakon toga, lakše se vratiti svakodnevnim izazovima, jer znamo da nismo usamljeni u poslu koji nikad i nigdje na svijetu ne prestaje.
Na kraju, svima nama koji radimo u parkovima, veliku čast predstavlja kad nam park posjeti, primjerice, Predsjednik države. Pa, za kraj ove kolumne, crtica za povijest: Predsjednik Republike Hrvatske dr. Ivo Josipović, posjetio je Regionalni park Mura-Drava u Međimurskoj županiji dana 22. srpnja 2014. godine. U Centru za posjetitelje u Žabniku, predstavljena mu je ideja-vodilja koja je rezultirala službenom zaštitom našeg Regionalnog parka, prvog u RH.
autor teksta i fotografija: Siniša Golub, ravnatelj ustanove
*) kolumna je rubrika započeta u siječnju 2014., a autor obrađuje aktualne teme iz domene zaštite prirode u Međimurju i Hrvatskoj
